Zvuk

Prostor zvuka, prostor ekscesa, prostor slobode, prostor Sivija Foretića

You Gotta Say Yes to Another Excess (Dieter Meier / Yello, 1983.)

Živimo u doba sve užih specijalizacija, a taj fenomen se odražava i na kulturu i umjetnost. Interdisciplinarnost je uglavnom floskula o kojoj se rado govori kao poželjnoj destinaciji, no akteri umjetničke i znanstvene prakse su redovito fokusirani na uski segment neke discipline, s rijetkim iznimkama. Obično je maksimum interdisciplinarnosti nekog projekta koji se takvim deklarira sudjelovanje usko specijaliziranih stručnjaka, dovoljno otvorenih za suradnju sa kolegama koji dolaze iz različitih disciplina. Dominantni skeptici sumnjaju u kvalitetu u slučaju kada jedna osoba djeluje kroz više disciplina dok se u umjetnosti najčešće nekog umjetnika povezuje za samo jedan umjetnički izraz ili ideju, stvarajući svojevrsni brand kojim se praktičnije barata na kulturnom i umjetničkom tržištu. Silvio Foretić kao skladatelj, dirigent, pijanist, pjevač (tenor), glumac i tekstopisac sigurno ne ulazi u tako laku kategorizacije.

Naša suradnja počela je 2017, kada je kroz moj kustoski rad u udruzi Siva zona na piktoresknom trgu Sv. Justina u Korčuli predstavljena premijerna izvedba digitaliziranog pionirskog tape-music djela Balkanal iz razdoblja 1968 - 1974. (praizvedenog 1969. u Kölnu, s magnetofonske vrpce), zajedničke kompozicije Foretića i slovenskog skladatelja Janka Jezovšeka. Narodni oratorij Balkanal prema riječima Foretića 'predstavlja pokušaj suprostavljanja i stapanja glazbene elektronike i folklora, i to ponešto surovog, grubog folklora; tekstovnu podlogu čine naime hrvatske kletve i prokletstva. Glazba nije proizvedena elektroničkim sintetskim zvucima nego isključivo elektroakustičkom transformacijom ljudskih glasova i narodnih instrumenata (gusle, tambure, frule, sopile, bubnjevi i dr.).' Konceptualni pristup glazbenom djelu, koji se može svesti na opis 'izricanja kletve i prokletstva', čini mi se znakovitim za Foretićevo stvaralaštvo.

Slijedeća suradnja bila je program The Opera of the Phantom koji je predstavio operu Maršal i javni razgovor sa autorom u ljetnom kinu u Korčuli 2018. Film Maršal (1999), Ive i Vinka Brešana iznio je priču o malom otočnom mjestu gdje se pronio se glas da se na otoku pojavio duh pokojnog maršala, temeljenog na situaciji u kojoj je neki lokalni ridikul umislio da je Tito, koju je gradonačelnik iskoristio za pokretanje turizma redikuloznim insceniranjem rituala socijalizma. Film je doživio ogromnu gledanost za hrvatske prilike (preko 100 000 u kinima) i nagrade na filmskim festivalima.  2011, Silvio Foretić napravio je libreto i glazbu prema njihovom scenariju, a to se operno djelo u režiji Maria Kovača trebalo ostvariti u suradnji splitskog HNK i 26. Muzičkog biennala Zagreb. Generalna proba je snimana kao proba za izravni prijenos u kinu Tuškanac u Zagrebu premijere planirane za slijedeći dan u Splitu. No, skandaloznim spletom dnevnih politika i cenzure od strane autokratskog ravnatelja HNK Split premijera se nije održala prema planu. Foretić se autorski odrekao kasnije scenske izvedbe, inače izvedene svega dva puta, tako da je od ovog djela ostala jedino video snimka generalne probe. Nadograđujući na Brešanov scenarij Foretić u libretu za gradonačelnika sa malog otoka izmišlja inače nepostojeću funkciju predsjednika općine. U trenu kada taj lokalni capo navodi sugrađane da sudjeluju u izmišljenom narativu 'soc-nostalgičnog turizma' za neskrivenim isključivim motivom zarade ('pare, pare, pare, pare pare...'), u dijalogu se uspoređuje sa religioznim turizmom Međugorja riječima: 'Njima Marija, a nama Josip' (Broz Tito). U kontekstu projektne linije Sive zone pod nazivom Kritički turizam, u čijem je sklopu projekt prikazan, situacija iz Maršala s izmišljenim narativima za stvaranje ili poticanje turističkih sadržaja podsjećaju na one o čudovištu iz jezera Loch Ness ili priče da se Marko Polo rodio u Korčuli, koja je izmišljena u 20. stoljeću. Recentni slučaj prezentiranja scenografskih elemenata sa snimanja fantasy serije Game of Thrones u Dubrovniku čini se kao pomak prema realnosti u kontekstu potpuno izmišljenih priča koje mogu opstati samo uporno ponavljanim lažima.

Siva zona - prostor suvremene i medijske umjetnosti propituje nedefinirana područja, rubne slučajeve i periferne pozicije, pa mi se kompleksan Foretićev rad činio potentan za ponovo propitivanje same prirode umjetnosti. Postavio sam si pitanje: kako napraviti izložbu intermedijalnih i metamedijalnih postupaka i djela skladatelja Sivija Foretića koja dosada nisu predstavljena kao izdvojeni radovi? Ja nisam muzikolog da bih se bavio onim najznačajnijim aspektom njegovog djela, strukturom i dosezima njegovih glazbenih kompozicija, no zapazio sam da u njegovom radu postoje brojni postupci koji izlaze iz užeg područja glazbe, a koje smatram vrlo zanimljivim i svrhovitim za javnom predstavljanje. Struci iz područja glazbe te pojave čine su sekundarne, jer primat zauzima sama glazba, te su, ako ikako, spomenute usput, i kao takve ne dopiru do šire publike. Rezultat istraživanja i brojnih razgovora sa autorom i njegovom suprugom, muzikologinjom Zdenkom, izložba je radova pod nazivom Zvuk, koja ne sadrži ni jedan zvuk, i kao takva je predstavljena prvi puta u galerijskom programu Sive zone u Korčuli u rujnu 2018. Za drugi postav, u zagrebačkoj galeriji VN, u dogovoru sa autorom, ipak biti će uključena jedna video snimka sa zvukom.

Izložba je prvo galerijsko predstavljanje stvaralaštva skladatelja Silvija Foretića, klasika glazbene avangarde, a odnosi se na proces nastajanja i izvođenja glazbe i poseban tretman upotrebe semantičkih kodova, bliskoj konceptualnoj umjetnosti. Možda sporedne pojave u jednoj umjetničkoj disciplini, kao što je upotreba tehnologije ili scenski pokret u izvođenju glazbe, ponekad mogu ući u suštinsko polje interesa neke druge discipline, kao što su u ovom slučaju likovna i medijska umjetnost i performans.

Silvio  Foretić  i Janko Jezovšek su 1963., još kao studenti kompozicije Muzičke akademije u Zagrebu osnovali Ansambl za suvremenu glazbu, prvi takvog tipa u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Prema Višeslavu Labošu, predstavljali su "anti-umjetničke“ stavove svjetske avangarde, oslanjajući se na liniju Cageovih happeninga i ponajviše (poglavito u Foretićevom kasnijem opusu) Kagelove estetike "novog muzičkog teatra“. Kako su propitivali odnos između onog čisto glazbenog i scenski vidljivog faktora samog izvođenja glazbe u koncertnom prostoru, izražavajući kritiku prema tradicionalnom shvaćanju virtuoznosti, ali i prema samoj avangardi, te svim drugim popratnim organizacijsko-umjetničkim klauzulama institucionalnog glazbenog života, nastupi Ansambla bivaju često bojkotirani ili zabranjivani. Ansambl je ugašen 1967. godine. Iz tog kratkog perioda djelovanja Ansambla bitno je istaknuti Foretićeve kompozicije, odnosno improvizirane glazbeno-scenske akcije - Transakcije 2 (1964.) - pri kojoj je Foretić reprodukciju jednog svog starog koncerta sa magnetofonske vrpce "popratio neuobičajenim zvučnim efektima. Naročito je bio efektan kraj koncerta, kada je mladi kompozitor uključio električni brijači aparat i javno – obrijao bradu“ (Večernji list, 1964. bez potpisa). Nažalost, vizualna dokumentacija raznih i brojnih scenskih činova Ansambla za suvremenu glazbu nije dostupna. U kontekstu likovne umjetnosti, body-arta i performansa prvim sličnim činom dosada se smatrao happening Tomislava Gotovca, Ive Lukasa i Hrvoja Šerca Happ naš izveden 1967. u podrumu u Ilici 12 u Zagrebu u okviru Festivala eksperimentalnog filma GEFF.

Izložba Zvuk po prvi puta kao zasebni rad predstavlja jedan scenski nastup, spavanje ispod klavira, koje autor izvodi kao uvertiru u klavirske koncerte gdje izvodi vlastite kompozicije pod nazivom PianoForetić od 1964. nadalje. Repertoar PianoForetić mijenja se tijekom godina, dok je scenski nastup spavanja njegova konstanta. Motiv spavanja javlja se i u drugim kompozicijama Foretića. Kompozicija Lullaby for myself (1983.) je opisana kao 'samouspavljivanje uz glas i glasovir' gdje izvođač uspavljuje samoga sebe svirkom na glasoviru, i ponekad zadrijema. Spavanje je također dio izvedbe djela Semi–mono–opera, 'semiopera semiseria' za jednog pjevača (tenora) i glasove s vrpce, iz 1979. Uz Skladatelja i Dr. Freunda, jedan od likova je i personifizirana Opera. Sladatelj se dvoumi o skladanju opere, a Opera se nećka.

Osim scenskih akcija, uočio sam zanimljive metodologije u Foretićevom radu, postupku algoritamskog rekodiranja sadržaja, koji je blizak radovima konceptualne i medijske umjetnosti. U dvije kompozicije, Am schönen braunen Rhein (Na lijepoj smeđoj Rajni), za salonski orkestar, 2001. i Solisti, za gudački orkestar, 2009., melodijsko-harmonijski materijal proizašao je iz tonskog niza čije abecedne oznake odgovaraju slovima u imenu naručitelja: SCHiFFErBoErSE DuiSBurG i ZAGrEBA(ČK)i solisti. Silvio Foretić je zapisao o kompoziciji Solisti: „Skladba je posvećena Zagrebačkim solistima. Dok se ‘solisti’ pojavljuju u naslovu, ‘zagrebački’ se kriju u notama, iz kojih je proizašao čitav tematski i harmonijski materijal djela.“

Der achte Tag oder auf der Suche nach der Weissen Zeit (Osmi dan ili u traženju bijele vječnosti) je mono melodrama za govornika (glumca) i vrpcu, 1973. O djelu autor piše: „U djelu, glavni junak (očito neki skladatelj), prepričava svoj životni put, pri čemu pojedine postaje njegova umjetničkog razvoja odgovaraju razvojnim etapama novije glazbe, tako da čitava stvar, pogotovo prvi dio, predstavlja humoristično-satirični pregled novije glazbene povijesti. U drugom se dijelu pripovijedač sve više gubi u pseudoznanstvenim, nadrealističnim pa i suludim meditacijama.“ Za izložbu smo izdvojili koncept za jedan dio glazbene kompozicije, gdje su korišteni posljednji taktovi posljednjih kompozicija velikana glazbe (Bach, Wagner, Bethoven i dr.). Taj koncept Kompozitor eksplicira u dramskom tekstu riječima: “Čujem završne akorde posljednjih djela velikih majstora kao početne melodije neprolazne astralne glazbe-sfera.”

U recitalu Hamlet's Mon(d)olog (Hamletov mon(d)olog), 1972., u tekstu se navode sve dražave svijeta. Recital je dio ciklusa pjesama Merde de siècle pisanih za glas, gudački kvintet, električne orgulje i glasovir (od 1972., nedovršeno i nedovršivo). Recital je originalno izveden na njemačkom jeziku, 1972, a verzija na hrvatskom jeziku izvedena je 1993. s nadopisanom listom novih država, u okviru Muzičkog biennala Zagreb, u sklopu ciklusa Peacewar, pjesme o ratu, razaranju, strahu i politici.

Glazbeno-scensko djelo Für Klavier? (Za glasovir?) (1970./71.) autor potpisuje kao 'kolaž od riječi i glazbe sa scenskom akcijom' – 'sonata quasi una fantasia za frustriranog pijanistu, magnetofonsku vrpcu, dijapozitive i film'. Prema socijalističkoj Internacionali Foretić je napisao Inter-ludium (za sintetizator i magnetofonsku vrpcu). Postoje dvije verzije, iz 1971. i 1974.Rad u području glazbe Sivija Foretića konceptualnim i scenskim postupcima u mnogim se segmentima preklapa sa likovnom i medijskom umjetnošću, kao što su određivanja forme i sadržaja kroz koncept ili algoritam, društvenom kritikom kroz institucionalnu kritiku vlastite discipline i propitivanja društvenih pojava, te penetracijom šoka i ekscesa kroz uspavano građansko društvo.

Darko Fritz

Više slika na stranici Zvuk.