Zvuk

Silvio Foretić
11. 01. 2019. - 08. 02. 2019.
Kustos/i: Darko Fritz

Galerija VN
Ilica 163-a, Zagreb
pon-pet 8:00-20:00, sub 8:00-14:00
otvaranje: petak 11. 1. u 19 h

Prostor zvuka, prostor ekscesa, prostor slobode, prostor Sivija Foretića

You Gotta Say Yes to Another Excess (Dieter Meier / Yello, 1983.)

Živimo u doba sve užih specijalizacija, a taj fenomen se odražava i na kulturu i umjetnost. Interdisciplinarnost je uglavnom floskula o kojoj se rado govori kao poželjnoj destinaciji, no akteri umjetničke i znanstvene prakse su redovito fokusirani na uski segment neke discipline, s rijetkim iznimkama. Obično je maksimum interdisciplinarnosti nekog projekta koji se takvim deklarira sudjelovanje usko specijaliziranih stručnjaka, dovoljno otvorenih za suradnju sa kolegama koji dolaze iz različitih disciplina. Dominantni skeptici sumnjaju u kvalitetu u slučaju kada jedna osoba djeluje kroz više disciplina dok se u umjetnosti najčešće nekog umjetnika povezuje za samo jedan umjetnički izraz ili ideju, stvarajući svojevrsni brand kojim se praktičnije barata na kulturnom i umjetničkom tržištu. Silvio Foretić kao skladatelj, dirigent, pijanist, pjevač (tenor), glumac i tekstopisac sigurno ne ulazi u tako laku kategorizacije.

Naša suradnja počela je 2017, kada je kroz moj kustoski rad u udruzi Siva zona na piktoresknom trgu Sv. Justina u Korčuli predstavljena premijerna izvedba digitaliziranog pionirskog tape-music djela Balkanal iz razdoblja 1968 - 1974. (praizvedenog 1969. u Kölnu, s magnetofonske vrpce), zajedničke kompozicije Foretića i slovenskog skladatelja Janka Jezovšeka. Narodni oratorij Balkanal prema riječima Foretića 'predstavlja pokušaj suprostavljanja i stapanja glazbene elektronike i folklora, i to ponešto surovog, grubog folklora; tekstovnu podlogu čine naime hrvatske kletve i prokletstva. Glazba nije proizvedena elektroničkim sintetskim zvucima nego isključivo elektroakustičkom transformacijom ljudskih glasova i narodnih instrumenata (gusle, tambure, frule, sopile, bubnjevi i dr.).' Konceptualni pristup glazbenom djelu, koji se može svesti na opis 'izricanja kletve i prokletstva', čini mi se znakovitim za Foretićevo stvaralaštvo.

Slijedeća suradnja bila je program The Opera of the Phantom koji je predstavio operu Maršal i javni razgovor sa autorom u ljetnom kinu u Korčuli 2018. Film Maršal (1999), Ive i Vinka Brešana iznio je priču o malom otočnom mjestu gdje se pronio se glas da se na otoku pojavio duh pokojnog maršala, temeljenog na situaciji u kojoj je neki lokalni ridikul umislio da je Tito, koju je gradonačelnik iskoristio za pokretanje turizma redikuloznim insceniranjem rituala socijalizma. Film je doživio ogromnu gledanost za hrvatske prilike (preko 100 000 u kinima) i nagrade na filmskim festivalima.  2011, Silvio Foretić napravio je libreto i glazbu prema njihovom scenariju, a to se operno djelo u režiji Maria Kovača trebalo ostvariti u suradnji splitskog HNK i 26. Muzičkog biennala Zagreb. Generalna proba je snimana kao proba za izravni prijenos u kinu Tuškanac u Zagrebu premijere planirane za slijedeći dan u Splitu. No, skandaloznim spletom dnevnih politika i cenzure od strane autokratskog ravnatelja HNK Split premijera se nije održala prema planu. Foretić se autorski odrekao kasnije scenske izvedbe, inače izvedene svega dva puta, tako da je od ovog djela ostala jedino video snimka generalne probe. Nadograđujući na Brešanov scenarij Foretić u libretu za gradonačelnika sa malog otoka izmišlja inače nepostojeću funkciju predsjednika općine. U trenu kada taj lokalni capo navodi sugrađane da sudjeluju u izmišljenom narativu 'soc-nostalgičnog turizma' za neskrivenim isključivim motivom zarade ('pare, pare, pare, pare pare...'), u dijalogu se uspoređuje sa religioznim turizmom Međugorja riječima: 'Njima Marija, a nama Josip' (Broz Tito). U kontekstu projektne linije Sive zone pod nazivom Kritički turizam, u čijem je sklopu projekt prikazan, situacija iz Maršala s izmišljenim narativima za stvaranje ili poticanje turističkih sadržaja podsjećaju na one o čudovištu iz jezera Loch Ness ili priče da se Marko Polo rodio u Korčuli, koja je izmišljena u 20. stoljeću. Recentni slučaj prezentiranja scenografskih elemenata sa snimanja fantasy serije Game of Thrones u Dubrovniku čini se kao pomak prema realnosti u kontekstu potpuno izmišljenih priča koje mogu opstati samo uporno ponavljanim lažima.

Siva zona - prostor suvremene i medijske umjetnosti propituje nedefinirana područja, rubne slučajeve i periferne pozicije, pa mi se kompleksan Foretićev rad činio potentan za ponovo propitivanje same prirode umjetnosti. Postavio sam si pitanje: kako napraviti izložbu intermedijalnih i metamedijalnih postupaka i djela skladatelja Sivija Foretića koja dosada nisu predstavljena kao izdvojeni radovi? Ja nisam muzikolog da bih se bavio onim najznačajnijim aspektom njegovog djela, strukturom i dosezima njegovih glazbenih kompozicija, no zapazio sam da u njegovom radu postoje brojni postupci koji izlaze iz užeg područja glazbe, a koje smatram vrlo zanimljivim i svrhovitim za javnom predstavljanje. Struci iz područja glazbe te pojave čine su sekundarne, jer primat zauzima sama glazba, te su, ako ikako, spomenute usput, i kao takve ne dopiru do šire publike. Rezultat istraživanja i brojnih razgovora sa autorom i njegovom suprugom, muzikologinjom Zdenkom, izložba je radova pod nazivom Zvuk, koja ne sadrži ni jedan zvuk, i kao takva je predstavljena prvi puta u galerijskom programu Sive zone u Korčuli u rujnu 2018. Za drugi postav, u zagrebačkoj galeriji VN, u dogovoru sa autorom, ipak biti će uključena jedna video snimka sa zvukom.

Izložba je prvo galerijsko predstavljanje stvaralaštva skladatelja Silvija Foretića, klasika glazbene avangarde, a odnosi se na proces nastajanja i izvođenja glazbe i poseban tretman upotrebe semantičkih kodova, bliskoj konceptualnoj umjetnosti. Možda sporedne pojave u jednoj umjetničkoj disciplini, kao što je upotreba tehnologije ili scenski pokret u izvođenju glazbe, ponekad mogu ući u suštinsko polje interesa neke druge discipline, kao što su u ovom slučaju likovna i medijska umjetnost i performans.

Silvio  Foretić  i Janko Jezovšek su 1963., još kao studenti kompozicije Muzičke akademije u Zagrebu osnovali Ansambl za suvremenu glazbu, prvi takvog tipa u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Prema Višeslavu Labošu, predstavljali su "anti-umjetničke“ stavove svjetske avangarde, oslanjajući se na liniju Cageovih happeninga i ponajviše (poglavito u Foretićevom kasnijem opusu) Kagelove estetike "novog muzičkog teatra“. Kako su propitivali odnos između onog čisto glazbenog i scenski vidljivog faktora samog izvođenja glazbe u koncertnom prostoru, izražavajući kritiku prema tradicionalnom shvaćanju virtuoznosti, ali i prema samoj avangardi, te svim drugim popratnim organizacijsko-umjetničkim klauzulama institucionalnog glazbenog života, nastupi Ansambla bivaju često bojkotirani ili zabranjivani. Ansambl je ugašen 1967. godine. Iz tog kratkog perioda djelovanja Ansambla bitno je istaknuti Foretićeve kompozicije, odnosno improvizirane glazbeno-scenske akcije - Transakcije 2 (1964.) - pri kojoj je Foretić reprodukciju jednog svog starog koncerta sa magnetofonske vrpce "popratio neuobičajenim zvučnim efektima. Naročito je bio efektan kraj koncerta, kada je mladi kompozitor uključio električni brijači aparat i javno – obrijao bradu“ (Večernji list, 1964. bez potpisa). Nažalost, vizualna dokumentacija raznih i brojnih scenskih činova Ansambla za suvremenu glazbu nije dostupna. U kontekstu likovne umjetnosti, body-arta i performansa prvim sličnim činom dosada se smatrao happening Tomislava Gotovca, Ive Lukasa i Hrvoja Šerca Happ naš izveden 1967. u podrumu u Ilici 12 u Zagrebu u okviru Festivala eksperimentalnog filma GEFF.

Izložba Zvuk po prvi puta kao zasebni rad predstavlja jedan scenski nastup, spavanje ispod klavira, koje autor izvodi kao uvertiru u klavirske koncerte gdje izvodi vlastite kompozicije pod nazivom PianoForetić od 1964. nadalje. Repertoar PianoForetić mijenja se tijekom godina, dok je scenski nastup spavanja njegova konstanta. Motiv spavanja javlja se i u drugim kompozicijama Foretića. Kompozicija Lullaby for myself (1983.) je opisana kao 'samouspavljivanje uz glas i glasovir' gdje izvođač uspavljuje samoga sebe svirkom na glasoviru, i ponekad zadrijema. Spavanje je također dio izvedbe djela Semi–mono–opera, 'semiopera semiseria' za jednog pjevača (tenora) i glasove s vrpce, iz 1979. Uz Skladatelja i Dr. Freunda, jedan od likova je i personifizirana Opera. Sladatelj se dvoumi o skladanju opere, a Opera se nećka.

Osim scenskih akcija, uočio sam zanimljive metodologije u Foretićevom radu, postupku algoritamskog rekodiranja sadržaja, koji je blizak radovima konceptualne i medijske umjetnosti. U dvije kompozicije, Am schönen braunen Rhein (Na lijepoj smeđoj Rajni), za salonski orkestar, 2001. i Solisti, za gudački orkestar, 2009., melodijsko-harmonijski materijal proizašao je iz tonskog niza čije abecedne oznake odgovaraju slovima u imenu naručitelja: SCHiFFErBoErSE DuiSBurG i ZAGrEBA(ČK)i solisti. Silvio Foretić je zapisao o kompoziciji Solisti: „Skladba je posvećena Zagrebačkim solistima. Dok se ‘solisti’ pojavljuju u naslovu, ‘zagrebački’ se kriju u notama, iz kojih je proizašao čitav tematski i harmonijski materijal djela.“

Der achte Tag oder auf der Suche nach der Weissen Zeit (Osmi dan ili u traženju bijele vječnosti) je mono melodrama za govornika (glumca) i vrpcu, 1973. O djelu autor piše: „U djelu, glavni junak (očito neki skladatelj), prepričava svoj životni put, pri čemu pojedine postaje njegova umjetničkog razvoja odgovaraju razvojnim etapama novije glazbe, tako da čitava stvar, pogotovo prvi dio, predstavlja humoristično-satirični pregled novije glazbene povijesti. U drugom se dijelu pripovijedač sve više gubi u pseudoznanstvenim, nadrealističnim pa i suludim meditacijama.“ Za izložbu smo izdvojili koncept za jedan dio glazbene kompozicije, gdje su korišteni posljednji taktovi posljednjih kompozicija velikana glazbe (Bach, Wagner, Bethoven i dr.). Taj koncept Kompozitor eksplicira u dramskom tekstu riječima: “Čujem završne akorde posljednjih djela velikih majstora kao početne melodije neprolazne astralne glazbe-sfera.”

U recitalu Hamlet's Mon(d)olog (Hamletov mon(d)olog), 1972., u tekstu se navode sve dražave svijeta. Recital je dio ciklusa pjesama Merde de siècle pisanih za glas, gudački kvintet, električne orgulje i glasovir (od 1972., nedovršeno i nedovršivo). Recital je originalno izveden na njemačkom jeziku, 1972, a verzija na hrvatskom jeziku izvedena je 1993. s nadopisanom listom novih država, u okviru Muzičkog biennala Zagreb, u sklopu ciklusa Peacewar, pjesme o ratu, razaranju, strahu i politici.

Glazbeno-scensko djelo Für Klavier? (Za glasovir?) (1970./71.) autor potpisuje kao 'kolaž od riječi i glazbe sa scenskom akcijom''sonata quasi una fantasia za frustriranog pijanistu, magnetofonsku vrpcu, dijapozitive i film'. Prema socijalističkoj Internacionali Foretić je napisao Inter-ludium (za sintetizator i magnetofonsku vrpcu). Postoje dvije verzije, iz 1971. i 1974.Rad u području glazbe Sivija Foretića konceptualnim i scenskim postupcima u mnogim se segmentima preklapa sa likovnom i medijskom umjetnošću, kao što su određivanja forme i sadržaja kroz koncept ili algoritam, društvenom kritikom kroz institucionalnu kritiku vlastite discipline i propitivanja društvenih pojava, te penetracijom šoka i ekscesa kroz uspavano građansko društvo.

Darko Fritz

Više slika na stranici Zvuk.

O autoru

Silvio Foretić (Split, 1940). Sin Sergija, pjevača. Gimnaziju završio u Osijeku 1959. a kompoziciju diplomirao 1965. u M. Kelemena na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Skladati počeo zarana (Sonata za violinu i glasovir, 1956, Mladenačka sinfonija, 1957/59 i dr.). Za studija pisao glazbene osvrte i eseje, pretežito za Studentski list (1962–65) i bio pijanist, zatim pomoćni dirigent u kazalištu »Komedija« te korepetitor u HNK. Od 1964. do 1966. prvi je stalni pijanist i kućni skladatelj novoutemeljenoga satiričkoga kazališta »Jazavac« (danas »Kerempuh«). God. 1963. utemeljuje i do 1967. vodi Ansambl za suvremenu glazbu — Zagreb, s kojim priređuje (većinom u suradnji s J. Jezovšekom) tada neuobičajene pa i šokantne koncerte, primjenjujući, prvi u Hrvatskoj, najradikalnija sredstva glazbe 1960-ih, zvučne konglomerate blize elektronskoj glazbi, otvorene forme, happening, kolažiranje, instrumentalni teatar, multi-media i dr. U ljetu 1965. posjećuje Međunarodne tečajeve za novu glazbu u Darmstadtu (glavni predavač P. Boulez). God. 1966. dobiva stipendiju od Deutscher akademischer Austauschdienst te odlazi u Köln, gdje se do 1970. usavršava u A. B. Zimmermanna (kompozicija) i H. Eimerta (elektronska glazba), a 1968. polazi i tečajeve K. Stockhausena. Od 1970. do 1975. suradnik je i asistent M. Kagela, pa sudjeluje u izvedbama mnogih njegovih djela kao dirigent, koordinator elektroakustične tehnike ili kao pjevač. Istodobno je vanjski suradnik na Westdeutscher Rundfunk i glazbeni suradnik kazališta Der Keller u Kölnu. Od 1974. do 2006. docent je na Visokoj glazbenoj školi Folkwang u Essenu i Duisburgu, gdje 1982. utemeljuje i do danas vodi Ensemble fin de siècle — fin de millénaire. Član je Društva za Novu glazbu u Kölnu od njegova utemeljenja 1981. Foretić je prvi predsjednik Hrvatske kulturne zajednice Colonia Croatica, osnovane 1989. u Kölnu radi promicanja hrvatske kulture. Od 2013. umjetnički je voditelj Glazbene tribine u Opatiji. Skladatelj i istodobno interpret vlastitih djela — svirač, pjevač, glumac i komentator, Foretić je ostao dosljedan započetom smjeru, svrstavši se među vodeće pristaše novih pojava u suvremenoj hrvatskoj glazbi. Primjenjuje najrazličitija glazbena sredstva i tehnike počev od tradicionalnih do suvremenih (atonalnost, dodekafonija, serijalnost, aleatorika, minimalizam, elektronika, pop glazba i dr.) te ih prema potrebi u pojedinim skladbama kombinira. U mnogim — ponajviše scenskim ili literarno-glazbenim djelima na vlastite tekstove — bavi se i kritički promišlja pojave same glazbe i glazbenika (npr. u Für Klavier?, Der achte Tag..., Symphonie, Semi-mono-opera) ili aktualna općeljudska pitanja poput ekoloških katastrofa i ratova (npr. u Valse macabre, Merde de siècle, Peace/War). I u skladbama za tradicionalne, pretežito manje ili srednje komorne sastave, propituje nove zvukovne i tehničke mogućnosti (gudački kvarteti, Monotonia, Troglasna invencija) te mjestimice prelazi na provokativne obrate (Sonate nostalgique, Sonatina difficile, Lullaby for Myself).

DJELA (praizvedbe): Capriccio za glasovir. Zagreb 1960 (ista skladba u obradbi za duhački orkestar, Bergisch Gladbach 1980). — Aleatoričke varijacije za glasovir. Beograd 1963. — 12 epigrama za različite komorne sastave. Zagreb 1964. — Passacaglia za gudački orkestar. Zagreb 1964. — Torzo za recitatora, mezzosopran i orkestar (na stihove D. Horvatića). Zagreb 1964. — Quousque tandem abutere Foretić patientia nostra, multimedijalni oratorij. Zagreb 1966. — Koncert za rog i svijeću. Zagreb 1967. — Meluzina, komorna poema (prema istoimenom igrokazu Yvana Golla) za 8 instrumenata, pjevajućeg dirigenta i elektronske zvukove. Zagreb 1967. — Liebestraum, kantata na stihove T. Rozewicza za tenor i 14 instrumenata. Köln 1969 (nova verzija, Duisburg 1983). — Quandoque bonus dormitat Orpheus, igrokaz. Zagreb 1969. — Studie I A, elektronska minijatura. Graz 1969. — Für Klavier?, literarno-glazbeno-scenski spektakl (na tekst E. A. Klusena i skladatelja). Düsseldorf 1971 (hrvatska verzija, Zagreb 1976). — Kölner Konzert, elektronska minijatura. Köln 1971. — Per-fagotto-e-contra-fagotto, scena za fagotisticu, 2 »teoretičara« pjevača (tenor i bas) i skladatelja za orguljama (na tekst E. A. Klusena i skladatelja). Düsseldorf 1971. — Fabularium animale, koncertantni komorni musical prema basnama G. E. Lessinga za 5–6 pjevača i komorni orkestar, 1. Köln 1972; 2. Zagreb 1984. — Inter-ludium, elektronska minijatura. Köln 1972. — Der achte Tag oder auf der Suche nach der weissen Zeit, mono-melodrama za glumca, statistice i elektronske zvukove (na vlastiti tekst). Köln 1973 (hrvatska verzija, Zagreb 1975). — Merde de sikcle, ciklus pjesama na vlastite stihove za glas, gudački kvartet i orgulje. Öldorf 1973. — Ordinarium missae za mješoviti zbor i deset instrumenata. Lauterbach 1973. — Sonate nostalgique za jednog pijanista na dva glasovira. Köln—Zagreb 1975. — Symphonie za skladateljev glas i pijanino uz literarni komentar (na vlastiti tekst). Köln 1975. — Valse macabre za tenor i salonski orkestar (na vlastiti tekst). Köln 1978. — »... quasi una ...« za glasovir. Duisburg 1979. — Semi-mono-opera za jednog izvođača (pjevača), glasovir, orgulje i elektroniku (na vlastiti tekst u suradnji s Lidijom Parać). Zagreb 1979. — Bildungsreise (J. Prüss), scenska glazba. Beč 1981. — Šest dodekafonskih komada za glasovir. Duisburg 1981. — Lizistrata, balet. Lyon—Split 1982. — Lullaby for Myself za glasovir uz pjevušenje. Zagreb 1983. — Sonatina difficile (u čast Mozartu) za glasovir, orgulje i zvona (jedan izvođač). Zagreb 1983. — Jedermann (H. von Hofmannsthal), scenska glazba. Zürich 1985. — Monotonia za gudački orkestar (ili nonet) i obligatni glasovir. Köln 1985 (nova verzija s pridodanom harfom, Zagreb 1995). — Troglasna invencija za dvije gitare i kontrabas. Zagreb 1988. — Za bolja vremena, II. gudački kvartet. Zagreb 1989. — Peace/War (War-Peace) za glasove i komorni orkestar (na tuđe i vlastite tekstove). Köln 1992. — Kontrapunktske varijacije (obradba Troglasne invencije za flautu, akordeon i čembalo). Duisburg 1997. — Opera Maršal, na vlastiti libreto prema scenariju za film Ive i Vinka Brešana, 2011. — VW, za duhački kvintet, 2013. (povodom obljetnice 200 godina rođenja Verdija i Wagnera) — Solisti za gudački orkestar, 2013. —  Suautor Soap opera za troje pjevača i komorni orkestar, 2015. —  Koncert za orgulje i orkestar, 2018.<

Izvor: Zdenka Kapko-Foretić, Hrvatski biografski leksikon, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 1998., Zagreb, nadopisao Darko Fritz, 2018.