Zvuk
ponedjeljak - utorak, četvrtak - petak 8-14, 15-19.30 h, srijeda 8 - 14 h
Izložba je prvo galerijsko predstavljanje stvaralaštva skladatelja Silvija Foretića, klasika glazbene avangarde. Izložba se odnosi na proces nastajanja i izvođenja glazbe i poseban tretman upotrebe semantičkih kodova, bliskoj konceptualnoj umjetnosti.
U dvije kompozicije, Am schönen braunen Rhein (Na lijepoj smeđoj Rajni), za salonski orkestar, 2001. i Solisti, za gudački orkestar, 2009., melodijsko-harmonijski materijal proizašao je iz tonskog niza čije abecedne oznake odgovaraju slovima u imenu naručitelja: SCHiFFErBoErSE DuiSBurG i ZAGrEBA(ČK)i solisti, postupku algoritamskog rekodiranja sadržaja bliskog radovima konceptualne i medijske umjetnosti.
U Der achte Tag oder auf der Suche nach der Weissen Zeit (Osmi dan ili u traženju bijele vječnosti), mono melodrami za govornika (glumca) i vrpcu, 1973., dio glazbene kompozicije su i posljednji taktovi posljednjih kompozicija velikana glazbe. U recitalu Hamlets Mon(d)olog (Hamletov mon(d)olog), 1972., u tekstu se navode sve zemlje svijeta. Izložba po prvi puta kao zasebni rad predstavlja jedan scenski čin, spavanje ispod klavira, koje autor izvodi kao uvertiru u klavirske koncerte od 1964 nadalje.
O autoru
Silvio Foretić (Split, 1940.). "Avangardist poslije avangarde" (Eva Sedak). Diplomirao kompoziciju 1965. u klasi Milka Kelemena na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Polazio 1965. Ljetni tečaj za Novu glazbu u Darmstadtu (Pierre Boulez), a 1966. – 74. usavršavao se na Hochschule für Musik u Kölnu, u kompoziciji (Bernd Alois Zimmermann) i u elektroničkoj glazbi (Herbert Eimert), te 1968. polazio i tečajeve kod Karlheinza Stockhausena. Potom živio u Kölnu, gdje je 1970. – 75. bio suradnik i asistent Mauricija Kagela, vanjski suradnik na Westdeutscher Rundfunk te glazbeni suradnik u Theater Der Keller. Od 1974. do 2006. predavao je na Folkwang Hochschule u Essenu i Duisburgu, gdje je 1982. utemeljio i do 1994. vodio Ensemble fin de siècle - fin de millénaire. Autor je opsežnoga opusa koji obuhvaća orkestralnu, komornu, vokalno-instrumentalnu, elektroničku i scensku glazbu te djela za glazbeno kazalište. Svrstavši se među vodeće pristaše novih pojava u suvremenoj hrvatskoj glazbi, u svom je stvaralaštvu ostao dosljedan. Primjenjuje najrazličitija glazbena sredstva i tehnike od tradicionalnih do suvremenih, koja prema potrebi u pojedinim skladbama kombinira. Stvaralac je kompleksne umjetničke fizionomije, svestrani izvođač (pjevač, pijanist, glumac, dirigent) vlastitih djela, ujedno tekstopisac. U veselju i u humoru kojim odiše njegova glazba, "kiseli se okus stvarnosti kojoj se angažirano ruga" što je "možda najbolja definicija Foretićevog ljudskog, umjetničkog i skladateljskog angažmana koji prožima cijeli njegov opus i kristalizira se oko njegove specifične stvaralačke poetike" (Nikša Gligo). Među značajnijim su mu djelima komorna poema Melusine (1966.), Liebestraum, kantata za tenor i komorni orkestar (1969.), Fabularium animale, koncertantni komorni musical za 5-6 pjevača i komorni orkestar (1972.), Valse macabre za tenor i salonski orkestar (1978.), Semi-mono-opera za tenor i vrpcu (1979.), opera Maršal (na vlastiti libreto prema scenariju za film Ive i Vinka Brešana, 2011.). Učestalo sudjeluje na Muzičkom biennalu Zagreb. Od 2013. umjetnički je voditelj Glazbene tribine u Opatiji. Član je Društva za Novu glazbu u Kölnu od njegova utemeljenja 1981. (MIC / Minstrel 2015.)