Zaostatak
Na billboardu je prikazan isječak ili odlomak – iz izložbe Zaostatak interijera realizirane u Galeriji Bernardo Bernardi (30.6. – 20.8.2020.), proizašle iz boravka na rezidencijalnom programu na otoku Korčula,u organizaciji udruge siva) (zona. Ideja izložbe temelji se na ambijentalnoj sintezi i uključuje Bernardijev namještaj kao (all)ready-made, dok od snimljenih fotografija (dimenzija 330 x 40 cm) izvodim seriju foto-objekata koji mogu poslužiti kao svojevrsni model stvarnosti.
Naziv izložbe Zaostatak interijera na semantičkoj i interpretacijskoj razini označava ono što je ostalo neobavljeno, ononenapravljeno, a što je predviđeno, kao zaostatak u kretanju i vremenu, nečeg bez napretka ushvaćanju i načinu života. „Slomljene“ fotografije napuštenih i devastiranih hotelskih interijera sugeriraju prolazak kroz „muzej“ hotela nastalog prije pedesetak godina, što ga je (među)vrijeme konzerviralo.
U ovom konkretnom slučaju izvedbe u billboard formatu (nazivam ga „Zaostatak“)
fotografirani se prizor aktivno uključuje u predstavu kretanja (šetnje, vožnje… odnosno
zaostajanja u tim kretnjama). Lomeći fotografiju slijedim načelo svojih perspektiva koje su
uvijek ravne, ali uvijek i nepravilne, poput slomljena stakla. Ili, u ovom slučaju, ogledala. I to
onoga koje odražava prošlost. Ono puca na mjestu koje je nemoguće predvidjeti, ali u ravnim linijama. Fotografije su isprintane na debelom, petstogramskom papiru, koje potom presavijam pod različitim kutevima i dobivam samostojeće objekte. Pa ispada da se sadržaj fotografija u ovom slučaju
naglašava upotrebom teksta, koji po principu rječnika objašnjava semantičko značenje same
riječi „zaostatak“ i etimologije te riječi, a grafički podsjećaju na pojavnost kolumne na stranicama
rječnika.
No, zaustavljeno vrijeme nije predstavljeno plošno, sadržajem fotografije, nego se na tom
sadržaju, odnosno na nosaču te vizualne poruke fizički interveniralo, naknadno mu se
dodao volumen, čime se sugerira njegovo prostorno postojanje. A u prenesenom smislu
obilježava trajanje u kojem je taj sadržaj živio. Intermedijalna instalacija otvara ne samo novi
pogled na ostavštinu modernizma, već i na složenost ljudsko-prostornih odnosa unutar
uslužne industrije turizma, koja se upravo u ovo post-pandemijsko doba rekonfigurira na
načine koje tek trebamo pojmiti.
Maja Marković
U ciklusu fotografija Zaostatak interijera Maja Marković (autorica fotografija i izložbe toga naziva) tretira fotografiju kao objekt, slaže fotografije u poliedar odnosno potencira volumen u fotografiji. Riječ je o snimkama arhitekture, umjetnosti oblikovanja prostora volumenom, interijera triju korčulanskih hotela arhitekta Bernarda Bernadija koje su u lipnju bile izložene u njegovom zagrebačkom objektu, sagrađenom kao Radničko i narodno sveučilište – RANS; danas je to Otvoreno sveučilište. Osim projekta arhitekture, Bernardi je oblikovao mobilijarij za potrebe korisnika, odnosno program ili namjenu ovih ikoničkih djela modernizma, danas zatvorenih i devastiranih (jedan od tri hotela), neadekvatno “moderniziranih” (preostala dva hotela) ili jednostavno “puštanih da budu”, “trošenih” do “isluženosti” (zagrebački objekt). Na billboardu vidimo fotografiju ranijeg, oprostorenog fotografskog kolaža arhitekture koja po sebi prema Ejzenštejnovom viđenju (u analogiji s analognom fotografijom i filmom) utjelovljuje načelo montaže, u sukcesivnim dionicama dekompozicije i rekompozicije. Fotografija je tako vraćena u inherentnu joj dvodimenzionalnost, a uz nju je ispisana definicija imenice muškog roda “zaostatak” te, ispod, na način navođenja karakterističan za rječnik, glagola “zaostati”. Zaostatak znači rezultatski minus, ali zaostatak se može i nadoknaditi. Biti u zaostatku za pobjednikom, zaostajati za pobjednikom, znači zaostati. Sistemski problem Bernardijeve arhitekture u kontekstu suvremenih, medijski stvorenih ukusa jest taj da za-ostaje za pobjednikom, čovjekom „novog ukusa“ željnog novog na način traženja smrti onog što je bilo prije (za-ostatkom ideologizirane prošlosti), pobjednikom privatizacije društvenog vlasništva. Zaostatak se može prevesti u engl. “remnant”, i u kvazisinonim “residue”, “ostatak”. Odnosno, što je ono što je ostalo?
Izložba na billboardu postavljena je jučer, 24. rujna, no preuzimajući postupak postupnog otkrivanja poruke iz sfere marketinga – tekst o izložbi zaostaje za postavom izložbe. Izlaganjem djela suvremene umjetnosti u javnom prostoru 1970-ih uspostavlja se nova definicija postava i prostora izložbe, u razlikovanju izložbenog sadržaja i izložbenog narativa. Postav izložbe može poslužiti i za radikalno propitivanje referentnog okvira, te osim nametanja paradigme promatranja, obrazaca promatranja, mora biti otvoreno interpretaciji. Na billboardu je simulirana non-design strategija tipična za oglašavanje tvrtki s niskim cijenama, u načinu na koji je izrezan rub „razmotane“ slika interijera ispunjenog hotelskom opremom prekrivenom-zastrtom bijelim plahtama, u sugestiji istodobno prostora koji se obnavlja i napušta, potom slova se rasplinjuju i imaju auru nastalu umetanjem manje bijelog polja u prazno polje – "Post-Truth" objave u „Post-Truth“ doba (ili „post-factual“, engl., „postfaktisch“, njem.), lažnih vijesti i filtriranih slika.
Silva Kalčić
