Zahod

Mihovil Pansini
30. 08. 2010. - 31. 08. 2010.
Kustos/i: Darko Fritz, Sonja Leboš
U suradnji sa: UIII Zagreb, HFS Hrvatski filmski savez Zagreb, Gradski muzej Korčula
Potpora: Ministarstvo kulture RH, Grad Korčula

Foša (ulica ispred ljetnog kina), Korčula

Film Zahod Mihovial Pansinija iz 1963. prikazuje čoveka koji uporno nosi vodu i ispire zahod usklađenim redom i to obredno izvršavanje dužnosti stvara atmosferu izgubljenosti i destrukcije ličnosti. Za ovu priliku film je projiciran je na lokaciji na kojoj je snimljen u gradu Korčuli, bivšem javnom zahodu a danas trafostanici. Projekt urbane instalacije je predložen od strane kustosa i usaglašen sa autorom.

Ovim projektom filmovi Mihovila Pansinija su po prvi puta predstavljeni u njegovom rodnom gradu, Korčuli, uz paralelni filmski program pod nazivom 'Kako prostor pamti?' u galeriji Siva zona.

Iz prepiske autora sa kustosom Darkom Fritzom za vrijeme pripreme programa, Mihovil Pansini, 2010:

Poznato je kako se nekom djelu mijenja značenje. Jedno je u onoga tko se izražava, drugo u onoga tko gleda, a dva gledatelja imaju dvije slike, i sve se mijenja u vremenu, autor, koji je jedno namjeravao a drugo dobio, mijenja značenja onoga što nanovo pred sobom gleda. Tako nove misli, ili stare, ali tek otkrivene, iz tko zna kakvih područja, mogu se priključiti. I ja sada tako postupam. Netko drugi pomaže mi razumijevati.

Za Zahod

Iz drame no koju Mishima (Honda) gleda na pozornici u knjizi More plodnosti "Dok vučemo kolica s morskom vodom, kako kratko živimo u ovom tužnom svijetu, kako prolazno!" može biti motto filma Zahod.

Mishima: "Ljepota koja odražava plemenitu uzaludnost, besmislenost." "To što se događalo na pozornici moglo bi se nazvati esencijom vremena, jezgrom emocije, snom koji se uporno nameće stvarnosti. Nije imalo ni cilja ni smisla. Iz trena u tren oblikovalo je ljepotu koja ne pripada ovom svijetu." "Kijoaki je bio prekrasan. Život mu je bio beskoristan, lišen bilo kakve svrhe."

To je (novootkrivena) tema Zahoda, Sieste, Brodova koji ne pristaju.

U Zahodu je i u prvoj zamisli, - a posebno godinu dana kasnije, kad je film dobio dodatak, novu osobu, ženu s djecom, - život prvog čuvara zahoda prošao bez traga; osjeti se prolaznost vremena i nestanak čovjeka u njemu, neka blaga uspomena ne na čovjeka, niti na vrijeme, nego na neki osjećaj prolaznosti i besmislenosti koji je lebdio u zraku i koji je bio sladak.

Prvo tumačenje Zahoda. Kad gledaš osobu koja radi na svom radnom mjestu, bio to pisac za računalom, poštanska službenica koja utipkava brojeve čekovnih računa, stolar, brodograditelj, bilo koji radnik u njegovom poslu, ostaješ začuđen kakvu je spretnost moguće razviti vježbom. Neuralni sustav stvara programe koji automatski djeluju, a povremeno se nadziru samo neke točke procesa. Čuvar zahoda premda ima parkinsonovu bolest, recimo kao svoju individualnost, svoju bolest, svoje brige, ono što se vidi kao tremor, što ga udaljava od društveno pokornog lika, sve ono što se ne vidi, što je sakriveno u njemu, sve što ga veseli i što ga muči, prekriveno je društvenom obvezom, pokoravanju društvenom sustava, jer on mora funkcionirati kao svatko drugi na svom mjestu, kotačić u stroju, nosi vodu, čisti zahod, prima ljude, obavlja svoje dužnosti, a da nitko ne misli na njega kao jedinstvenu osobu.

Toj temi odgovara tema pjesme Danijela Dragojevića kad se sa kćeri šeta Maksimirom (nađi je i prepiši barem dio),

Zanimljivo je kako Mishima prvotnom značenju filma dodaje neku novu magičnu simboliku vode, koja je ovdje čak more.

U Vaništinoj knjizi Skizzenbuch čitam Putarovo pismo i iz njega izvlačim neke rečenice koje mogu biti jedan od tekstova za razumijevanje filma Zahod, najbliže prvotnoj zamisli filma: "Nakon mnogogodišnjeg robovanja u svijetu (činovničkom) stekao sam uvjerenje da bih svoj položaj morao temeljito promijeniti i osloboditi se služenja onome i onima što je i koji me se dotiču samo periferno. U svojoj (službeničkoj) karijeri morao sam – ili sam naviknuo – "raditi" mnoge stvari u koje nisam nimalo i nikako vjerovao. U više navrata bilo je to (službovanje, ili točnije:) služenje ljudima u koje nisam imao gotovo nikakva povjerenja i koji mi ni u čemu nisu bili bliski. Negdje na početku bila je to neka vrst podaništva predstavniku vlasti u njenom najodvratnijem obliku."

"Nalazio sam se u lavini terora ideja i načela, a ta su smjerala na prisilnu idolatriju nekih iluzornih ciljeva (...) Služio sam i sićušnim činovničkim pigmejima koji su imali ovlasti da mi izdaju dnevna naređenja i da odlučuju o mojoj sudbini. Djelovali su na moju nemilu sudbu i beamteri koji su u nekim prilikama nastojali da mi 'pomažu' u smislu mojih sklonosti (a te su se mogle naslutiti). (...) radio sam nalik na poslušnog slugu (mnogo toga što ni u čemu i nikome nije bilo ni potrebno ni korisno...). U premnogim susretima morao sam razgovarati na ljubazni način s ljudima koji ni meni ni ikome drugome nisu bili zanimljivi (...)."

Putarovo tumačenje daje Zahodu autobiografsku crtu.

"Nigdje nije bilo dokaza da se išta dogodilo kao posljedica njegove, Kijoakijeve, smrti, da se zbog nje išta promijenilo. Izgledalo je da je jednostavno izbrisana iz povijesti." "Nije ostavio ni najmanjeg traga na svijetu." "Kijoaki je bio prekrasan. Život mu je bio beskoristan, lišen bilo kakve svrhe."

Mishima, vjerojatno više od bilo kojeg azijskog pisca ima u sebi europskog utjecaja i načina mišljenja. Izvrsno je poznavao sve umjetnosti Zapada. U njegovim knjigama na nekim se mjestima osjeća i prepoznaje namjerna citatnost, ali mora biti i da o nekim stvarima i nije ništa znao. Nije znao, vjerujem, da je Silvio Pelico u zatvoru Piombi pisao olovkom na drvenom stolu, jer mu nisu dali papir, i kad bi ispisao cijelu površinu, sve bi ostrugao komadom stakla i pisao nanovo. U tom se ponašanju prepoznaje Mishima, premda je bilo i suprotnih izjava: tijelo će umrijeti, a ja ću vječno živjeti.

More plodnosti nastoji dokazati da bilo što da radiš proći će bez traga, bez posljedica, kao da nikada nisi ni postojao. Vrijednost ima samo djelovanje kojeg se čovjek ne smije odreći bez obzira na besmislenost takvog pothvata. Ne samo Mishima, nego i Camus u Mitu o Sizifu došao je poslije Silvia Pelica. Izgleda je, silom prilika, jedino Pelico bio vjerodostojni egzistencijalist. I nismo se udaljili, govorimo o Zahodu.

(vidi ostatak prepiske ovdje)

(obrada teksta boldom i kurzivom DF)

O autoru

Mihovil Pansini (Korčula, 1926. - Zagreb, 2015.). Završio medicinu u Zagrebu (otorinolaringolog), debitira amaterskim filmom Gospodin doktor (1953). Razvija utjecajnu koncepciju antifilma – čišćenja filma od književnih, filozofskih, moralnih, psiholoških i drugih struktura, kao i od filmske tradicije, pri čemu se pojednostavljivanjem postupka izbjegava lažnost filmskih konvencija; radikalan je primjer apstraktni eksperimentalni film K-3, ili čisto nebo bez oblaka (1963), s praznim ekranom. Glavni je začetnik i teoretičar GEFF-a (Genre Film Festival, 1963-1970), festivala i škole eksperimentalnog filma. Koristio je izobličenja slike (Piove, 1958), slučajnu zabilježbu kamerom privezanom na leđa (Scusa signorina, 1963), a po postupku fiksacije i strukturalne ogoljenosti djela, najuspjelije u Siesti (1958), Dvorištu (1963) i Zahodu, jedan je od najranijih hrvatskih predstavnika stremljenja ka strukturalnom filmu. U režiji, filmskoj teoriji i kritici koristio je spoznaje svoje temeljne struke o percepciji slike i zvuka. Predavao je na Medicinskom te na Filozofskom fakultetu. Ostali važniji filmova: Osuđeni (1954), Brodovi na pristaju (1955), Zagorski cug (1955), Smirena predvečerja (1955), Život stvari (1955), U jednoj maloj tihoj Kavani (1958), Kamen sam sebi diže spomenik (1958), Pismo iz Hrvatske (1991).
Nikica Gilić, Preuzeto iz Filmskog leksikona, LZ Miroslav Krleža, Zagreb 2003.