Kako prostor pamti?

Mihovil Pansini
01. 09. 2010. - 03. 09. 2010.
Kustos/i: Darko Fritz
U suradnji sa: HFS Hrvatski filmski savez Zagreb, Gradski muzej Korčula, UIII Zagreb
Potpora: Ministarstvo kulture RH, Grad Korčula

Ovim projektom filmovi Mihovila Pansinija su po prvi puta predstavljeni u njegovom rodnom gradu, Korčuli, uz paralelnu site-specific instalaciju u urbanom prostoru gdje je film Zahod iz 1963. projiciran je na lokaciji na kojoj je snimljen u gradu Korčuli, bivšem javnom zahodu a danas trafostanici. (o instalaciji vidi ovdje).

Filmski program Kako prostor pamti? predstavlja filmove Osuđeni (1954.),  Brodovi ne pristaju (1955.) i Siesta (1958.).
 
Osuđeni, 1954, 7'47''
Pričom o neumitnosti sudbine jednog kokota, čiji kraj pasivno promatra djevojčica, izražena je tjeskoba zarobljenosti, okruženja žicom i unaprijed određene nepromjenljive sudbine.

Brodovi ne pristaju, 1955, 15'
Film posvećen Franzu Kafki. O tjeskobi čovjeka zarobljenog na otoku okruženom morem te o njegovim pokušajima da dopre do nečeg drugog. Kada naiđe žena, ti pokušaji prestaju, a čovjek ostaje žrtvom svoje pasivnosti

Siesta, 1958, 5' 41''
Dvorište hotela. Ljudi odlaze, prolaze, sjede, kartaju; list papira zaleprša na lahoru. Kroz prozor hotela sve to promatra djevojka. I kao što jedno poslije podne prolazi dok ona gleda kroz prozor, tako je prošao i cijeli život.
 

Iz prepiske autora sa kustosom Darkom Fritzom za vrijeme pripreme programa, Mihovil Pansini, 2010:

Poznato je kako se nekom djelu mijenja značenje. Jedno je u onoga tko se izražava, drugo u onoga tko gleda, a dva gledatelja imaju dvije slike, i sve se mijenja u vremenu, autor, koji je jedno namjeravao a drugo dobio, mijenja značenja onoga što nanovo pred sobom gleda. Tako nove misli, ili stare, ali tek otkrivene, iz tko zna kakvih područja, mogu se priključiti. I ja sada tako postupam. Netko drugi pomaže mi razumijevati.

... (dio koresopndencije o filmu Zahod vidi ovdje) ...

Za Čisto nebo bez oblaka

Čisto nebo bez oblaka nastalo je kao šala da ono što su graditelji odbacili postane umjetničko djelo. Tako su i odbačene, pokvarene slike u mom bolničkom fotolaboratoriju, postale izložbeni predmet na Geffu.

Ali Čisto nebo bez oblaka naknadnim se tumačenjem može usporediti s Vaništinom slikom Srebrna linija na bijeloj pozadini. Ni u jednome ni u drugome ničega nema, a ipak kad se je sve odbacilo još uvijek je prisutan medij, u prvom primjeru film, projektor, platno, mogućnost da se nešto gleda i da ima određeno trajanje, vrlo mnogo od značajki filma. Tako i u Vaništinoj slici postoji platno, okvir, dimenzije, boja, mogućnost da se izloži pred gledatelje. Marija Gattin za Vaništinu sliku kaže: "Poruka je predstavljanje, ali čega? Samog prisustva umjetničkog stvaranja".

Za Kino-klub Zagreb

Vaništa se danas, pedeset godina kasnije, pita o svom djelu i o Gorgoni: "Što je to bilo i zašto? Nadahnuta glupost, slijepo otimanje, pokušaj bijega iz sustava, nezadovoljstvo?"

U to doba nastajali su ovakvi filmovi u Kino-klubu Zagreb, u podrumu Narodne tehnike. Mogu se Vaništini razlozi prenijeti i na autore amaterskih filmova, naglašavajući da Vaništa kaže da odgovor ne zna, premda ga daje. To je Vaništin zaista pjesnički način izražavanja.

Mishima (iz Pomamnog konja): "Velika strast iz tog vremena, osim trajne drage uspomene, sada je postala nešto što izaziva smijeh".

Reakcije nekih mladih to potvrđuju i u ovom slučaju. Njihovo ponašanje sasvim je druga tema, gotovo nedokučiva. Ravnodušnost prema okolini, ne samo prema filmu ili književnosti; nije li zaštitni zid prema okrutnom svijetu bez razumijevanja za njih: nerazumijevanje kao odgovor na nerazumijevanje.

"Koliko su odluke donijete njegovom voljom proizlazile iz čistog promišljanja, a koliko su, a da toga i nije bio svjestan, bile posljedica prevladavajućeg mišljenja tog vremena." Ne postoji samo prevladavajuće mišljenje nego i prevladavajuća osjećajnost. Otpor u mladih ipak je samo prašina vremena, a ispod nje je ljudska osoba jednaka u svakom vremenu i prostoru, tako da možemo gledati Fellinija, Jarmuscha i Ozua, čitati Flauberta, Tolstoja i Mishimu.

Parafrazirajući Mishimu "Umjetnost nije u sustavu mišljenja, već je starijeg podrijetla", što znači da i ona spada u područje o kojemu se ne može govoriti.

(obrada teksta boldom i kurzivom DF)

O autoru

Mihovil Pansini (Korčula, 1926. - Zagreb, 2015.). Završio medicinu u Zagrebu (otorinolaringolog), debitira amaterskim filmom Gospodin doktor (1953). Razvija utjecajnu koncepciju antifilma – čišćenja filma od književnih, filozofskih, moralnih, psiholoških i drugih struktura, kao i od filmske tradicije, pri čemu se pojednostavljivanjem postupka izbjegava lažnost filmskih konvencija; radikalan je primjer apstraktni eksperimentalni film K-3, ili čisto nebo bez oblaka (1963), s praznim ekranom. Glavni je začetnik i teoretičar GEFF-a (Genre Film Festival, 1963-1970), festivala i škole eksperimentalnog filma. Koristio je izobličenja slike (Piove, 1958), slučajnu zabilježbu kamerom privezanom na leđa (Scusa signorina, 1963), a po postupku fiksacije i strukturalne ogoljenosti djela, najuspjelije u Siesti (1958), Dvorištu (1963) i Zahodu, jedan je od najranijih hrvatskih predstavnika stremljenja ka strukturalnom filmu. U režiji, filmskoj teoriji i kritici koristio je spoznaje svoje temeljne struke o percepciji slike i zvuka. Predavao je na Medicinskom te na Filozofskom fakultetu. Ostali važniji filmova: Osuđeni (1954), Brodovi na pristaju (1955), Zagorski cug (1955), Smirena predvečerja (1955), Život stvari (1955), U jednoj maloj tihoj Kavani (1958), Kamen sam sebi diže spomenik (1958), Pismo iz Hrvatske (1991).
Nikica Gilić, Preuzeto iz Filmskog leksikona, LZ Miroslav Krleža, Zagreb 2003.