Death in Korkyra (4/4 - Moj mjesec)

U povodu 20. godišnjice smrti umjetnika Željka Jermana (Zagreb, 10. 3. 1949. – Korčula, 17. 7. 2006.) te 20 godina djelovanja Sive zone koja je galerijski program započela 24. 7. 2006., realizira se izložbeni projekt koji istodobno obilježava dva važna kontinuiteta – Jermanovu umjetničku ostavštinu i dvadesetogodišnji rad platforme posvećene suvremenoj umjetnosti. 

„Moje djelovanje pripada onim tendencijama u kojima je primarna težnja umjetnika da svoju egzistenciju zabilježi u vremenu i prostoru, potvrđujući time ne samo sebe već čovjeka općenito.” Tim je riječima Željko Jerman 1977. godine uveo svoj dnevnički rad „Moja godina”, sastavljen od crno-bijelih fotografija i rukom pisanih bilješki koje tijekom jedne godine dokumentiraju njegovu svakodnevicu. Ta kratka izjava istodobno je i sažetak njegova umjetničkog programa: umjetnost i život nisu odvojene sfere, nego dva aspekta iste stvarnosti. Fotografija pritom nije tek medij bilježenja nego način potvrđivanja vlastitoga postojanja u vremenu.

„Moja godina” jedno je od ključnih djela hrvatske konceptualne umjetnosti. Dvadeset godina poslije, 1997., Jerman realizira „Moju godinu 2”, izvedenu u istoj formi, ali fotografijama u boji. Planirao je ostvariti i treći nastavak 2007. godine, no prerana smrt 2006. prekinula je taj kontinuitet.

U tom nizu posebno mjesto zauzima rad „Moj mjesec”, nastao u kolovozu 2003. godine. Iako vremenski obuhvaća tek jedan mjesec, zadržava istu dnevničku strukturu u kojoj se fotografije i kratki tekstualni zapisi isprepliću u osobnu kroniku svakodnevice. Za razliku od prethodnih radova, cijela je cjelina proizvedena izravnim računalnim ispisom na kućnom inkjet pisaču, pa fotografije više nisu naknadno lijepljene na podlogu, nego tekst i slika nastaju kao jedinstvena cjelina. Taj tehnološki pomak odgovara i vremenu njegova nastanka, ali ne mijenja osnovnu logiku rada: svakodnevni život ostaje osnovni materijal umjetničkog djelovanja.

U početnoj fazi projekta Jerman je zamišljao „Moj mjesec” i kao videorad. Na prvom od 31 računalnog ispisa zapisao je: „1. 8. 2003. Počinjem DV kamerom snimati rad: ‘Moj mjesec 8. 2003.’” Uz fotografski autoportret nastao istoga dana ispisan je i tekst: „TO JE TRANSFER fotodnevničkog ostvarenja ‘Moja godina’ (1977. i 1997., te ‘Mog mjeseca’ 3/2003.) u novi, manje poznat medij – filma… posebito preko kompjutera.”

Zanimljivo je da se u tom zapisu spominje projekt „Moj mjesec 3/2003.”, o kojemu zasad nisu pronađeni nikakvi drugi tragovi. Nije poznato je li riječ o ranijoj zamisli, radnom naslovu ili neostvarenom projektu. U svakom slučaju, Jerman je od videodnevnika ubrzo odustao te se vratio formi koja mu je bila najbliža – spoju fotografije i teksta.

Kolovoz 2003. započinje sam u Zagrebu, često razmišljajući o obitelji koja je već u Korčuli. Na otok odlazi kasnije nego prethodnih godina, a tijekom mjeseca bilježi svakodnevne događaje, susrete, putovanja i raspoloženja. Dnevnički zapisi jednako mjesto daju običnim životnim situacijama kao i umjetničkom radu. Dan prije odlaska u Korčulu bilježi izvedbu rada iz serije „Mrakača”, razdoblje apstinencije od alkohola te zadovoljstvo njezina prekida. Kao i u „Mojoj godini”, granica između privatnog života i umjetničkog rada potpuno nestaje; svakodnevica nije tema umjetnosti nego njezin neposredni sadržaj.

Rad „Moj mjesec” ovom je izložbom prvi put predstavljen hrvatskoj publici, i to u digitalnom obliku. Dosad je bio izložen samo jednom, 2009. godine u Beogradu, na skupnoj izložbi „Rekonstrukcije: privatno = javno = privatno = javno”, prema kustoskoj koncepciji Darka Fritza.

Videosnimke nastale tijekom kolovoza 2003. Jerman je povjerio svom kolegi i prijatelju Ivanu Faktoru. Polazeći od toga materijala, Faktor je realizirao autorski dokumentarni film „Željko Jerman – Moj mjesec”, prikazan u programu Sive zone 2006. godine. Premijera je bila planirana još za Jermanova života, no nakon njegove iznenadne smrti film je neizbježno dobio i memorijalno značenje. Zajedno s dnevničkim radom „Moj mjesec” predstavlja posljednje veliko svjedočanstvo umjetnikova ustrajnog nastojanja da vlastitu egzistenciju pretvori u prostor umjetničkog iskustva.

Izložba je predstavljena putem mobilnih uređaja na Trgu sv. Marka u Korčuli, spajanjem na Wi-Fi mrežu „siva) (zona”. Riječ je o inovativnom modelu prezentacije digitalne umjetnosti u javnom prostoru, koji razvija udruga siva) (zona - prostor suvremene i medijske umjetnosti u suradnji s Gradskim muzejom Korčula i umjetničkom organizacijom Format C.

Wi-Fi galerija siva) (zona funkcionira kao otvorena digitalna platforma temeljena na sustavu Pivilion, koji su razvili Dina i Vedran Gligo (Format C). Pristup sadržaju omogućen je putem slobodne bežične mreže (WLAN), bez potrebe za lozinkom, čime se digitalni umjetnički rad spontano aktivira svakom korisniku koji se poveže, brišući granice između izložbenog prostora i svakodnevnog urbanog iskustva.

Ciklus izložbi na tri lokacije u Korčuli i u Muzeju Suvremene Umjetnosti Zagreb, održava se u suradnji Muzeja i Sive zone – prostora za suvremenu i medijsku umjetnost od 15. svibnja do 20. rujna 2026. Kustosi su Darko Fritz i Radmila Iva Janković. Izložbe okupljaju Jermanove radove iz zbirke Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba, zbirke Bojane Švertasek, kao i opsežnu arhivsku građu i fotodokumentaciju. Koncepcija izložbe polazi od rada Death in Corkyra, čiji naslov simbolički upućuje na Jermanov stvaralački i egzistencijalni kontekst vezan uz otok Korčulu. Upravo ondje autor realizira niz projekata i izložbi – od mozaika u Potirni (1981.), danas u stalnom postavu u Veloj Luci, do samostalnih izložbi Korčula, moj radni grad (ACI marina, Korčula i Centar za kulturu Vela Luka, 1995.) i U konobi vrijeme radi (Centar za kulturu Vela Luka, 2003.).

Važno mjesto u tom nizu zauzima i izložba Korkyra on my mind (Korčula u mom sjećanju), održana 1994. u Galeriji PM, HDLU, Zagreb, koja je dodatno učvrstila relaciju između otočkog prostora i umjetnikova konceptualnog promišljanja medija fotografije, teksta i osobne naracije.

Ovaj višelokacijski projekt afirmira Jermanovu ulogu jednog od ključnih aktera hrvatske konceptualne scene, ističući specifičnu povezanost umjetničke prakse, prostora i memorije te potvrđujući kontinuitet institucionalne i nezavisne suradnje u predstavljanju i reinterpretaciji muzejske građe.