Death in Korkyra (2/4 - iz zbirke Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb)
U prostoru gdje slika prestaje biti prikaz, a postaje trag, otvara se susret s opusom Željka Jermana (Zagreb, 10. 3. 1949. – Korčula, 17. 7. 2006.). U povodu dvadesete godišnjice njegove smrti, izložba u Muzeju suvremene umjetnosti predstavlja odabir njegovih djela iz fundusa – od najranijih „Subjektivnih fotografija“ iz 1972. do kasnijih ciklusa nastalih u Korčuli 1990-ih.
Polazeći od naslova rada Death in Korkyra, uspostavlja se dijalog između Zagreba i Korčule, prateći umjetnika koji medij fotografije promišlja kao prostor radikalnih istraživanja njegovih granica.
Ciklus izložbi na tri lokacije u Korčuli i u MSU, održava se u suradnji Muzeja i Sive zone – prostora za suvremenu i medijsku umjetnost od 15. svibnja do 17. kolovoza 2026. Izložbe okupljaju Jermanove radove iz zbirke Muzeja suvremene umjetnosti iz Zagreba, zbirke Bojane Švertasek, kao i opsežnu arhivsku građu i fotodokumentaciju. Koncepcija izložbe polazi od rada Death in Corkyra, čiji naslov simbolički upućuje na Jermanov stvaralački i egzistencijalni kontekst vezan uz otok Korčulu. Upravo ondje autor realizira niz projekata i izložbi – od mozaika u Potirni (1981.), danas u stalnom postavu u Veloj Luci, do samostalnih izložbi Korčula, moj radni grad (ACI marina, Korčula i Centar za kulturu Vela Luka, 1995.) i U konobi vrijeme radi (Centar za kulturu Vela Luka, 2003.).
Važno mjesto u tom nizu zauzima i izložba Korkyra on my mind (Korčula u mom sjećanju), održana 1994. u Galeriji PM, HDLU, Zagreb, koja je dodatno učvrstila relaciju između otočkog prostora i umjetnikova konceptualnog promišljanja medija fotografije, teksta i osobne naracije.
O autoru
Željko Jerman (Zagreb, 10. ožujka 1949. – Korčula, 17. srpnja 2006.) bio je hrvatski suvremeni umjetnik i esejist, jedan od ključnih protagonista konceptualne umjetnosti u Hrvatskoj 1970-ih godina. Nakon prekida formalnog školovanja 1967. posvećuje se fotografiji, završava fotografski tečaj i polaže ispite za vođenje samostalne radnje. Godine 1970. u Zagrebu otvara fotografski atelijer Blow Up, a od 1972. do 1974. dopisno studira fotografiju (FPS – Famous Photography School).
Od početka 1970-ih radikalno preispituje medij fotografije, usmjeravajući se na njezina tehnička i kemijska svojstva. Odbacuje konvencije estetski 'uspjele' fotografije te svjesno proizvodi neoštre i 'loše', materijalno naglašene radove, intervenirajući u fotografski papir razvijačem, grebanjem, trganjem i paljenjem. Godine 1974. započinje ciklus elementarne fotograafije, reduciran na izravnu primjenu fotokemikalija na papiru bez uporabe fotoaparata (Krepaj fotografijo!, 1974). Njegovi radovi iz toga razdoblja snažno su obilježeni procesualnošću i egzistencijalnim nabojem.
Od 1975. djeluje u okviru Grupe šestorice autora, s kojom izvodi akcije i izložbe u javnom prostoru. U radu Moja godina (1977) sažima vlastite umjetničke i životne pozicije toga vremena. Krajem 1970-ih i tijekom 1980-ih razvija multimedijske postupke, uključuje tekst u radove te intenzivno radi na ciklusima fotoslika, koje ostaju konstanta njegova opusa do kraja života.
Bio je aktivan i kao pisac i kritičar: objavljivao je u Poletu, Studentskom listu, Danasu, Studiju, Oku, Jutarnjem listu i Zarezu. Godine 2006. objavljena mu je knjiga Zagubljeni portreti, a kolumnu Egotrip pisao je do posljednjih dana života.
Nakon gubitka sluha 1991. i kraće stanke, nastavlja rad ciklusom Spaljeni svjetloris (1992). Od 1990-ih intenzivno boravi i radi na Korčuli. Retrospektivnu izložbu priredio je 1996. u Modernoj galeriji u Zagrebu. Izlagao je na pedesetak samostalnih i više od 200 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu.
