Učiti iz krize: Samoniklo jestivo bilje – parapač, mišanca, gruda – mogućnost i izazov

'Kad ubereš parapač, znaš što jedeš.'
Pavel Šain, Žrnovo Postrana

Uvod – Biljke i ljudi

Suživot biljaka i ljudi naša je datost i nužnost, a taj odnos jedna je od odrednica kojom je obilježen ukupni razvoj čovječanstva. Korištenje samoniklih biljaka u ljudskoj prehrani poznato je još od prapovijesti. Značajne dinamične razlike unutar sustava ljudskih zajednica uočavaju se na promjenama odnosa između čovjeka i bilja, te se putem tih promjena može pratiti povijesni i civilizacijski razvoj. Prve velike civilizacije razvile su se uslijed mogućnosti kultivacije obradivih površina, a ratovi za sjeme nisu bili rijetkost, već neminovnost. Kratkim pogledom na današnje vodene vrtove i hidroponski uzgoj u suvremenim automatiziranim staklenicima ili na nepregledna polja pod monokulturama i sveprisutnom mehanizacijom, u kojima se kontrolira čak i život i insekata – oprašivača, u trenu se lako možemo uvjeriti u nastojanja današnjih civilizacija da tehnološkim mogućnostima pokušavaju ovladati ne samo procesom rasta i zrenja, već i apsolutnim uvjetima okoliša. No, iste su principe primjenjivale i stare civilizacije, uz tada dostupnu tehnologiju i znatan trud, najčešće robovski. Pobiranje samoniklog bilja izravno iz prirode, međutim, neposrednost u kontaktu čovjek – biljka i njegov rudimentarni oblik očuvan je od početka ljudske vrste. Otoci Korčula i Mljet, te poluotok Pelješac, u srcu Mediterana, naseljeni od prapovijesti, odabrana su mjesta polazišta znanstvenog i umjetničkog istraživanja; topos kao sredstvo ukazivanja značaja biodiverziteta, ali i nalazišta argumenata za kritiku industrije hrane i kontrole uzgoja sjemena. Stanovništvo se stoljećima tradicijski koristilo značajnim otočnim prirodnim resursima, te su se znanja, vještine i sustavi vrijednosti koji su naglašeno uključivali i procese dugog trajanja generacijski nasljeđivali. Svijest o važnosti očuvanja samoodrživih rezervata, primjerice šuma dalmatinskog hrasta crnike i dalmatinskog crnog bora, tog osebujnog obilježja otoka Korčule, utkana je i u najstariji zakonik dalmatinskih komuna, Statut grada i otoka Korčule iz 1214. Prikupljanje samoniklog bilja iz neposrednog okoliša prirodno se nameće kao prvi izvor hrane, poznat još od prapovijesti, a u većem dijelu Dalmacije u praktičnom i široko rasprostranjenom korištenju bio je prisutan do 50-ih godina 20. st., s tendencijom pada u drugoj polovici 20. st., koji se u 21. st. pojačano nastavio. Iako samonikla, ova vrsta bilja, zbirnim nazivom poznata kao mišanca, gruda, parapač, divlje zelje, gorko zelje, parapaška ili pazija raste samo u kultiviranim prostorima, uz rubove suhozidnih vinograda, vrtova, kućica i kamenih putova, što je još jedna od osobitih značajki kojom se potvrđuje važnost razumijevanja odnosa čovjeka i biljaka u ukupnom civilizacijskom razvoju. Poznavanje vještine korištenja samoniklog jestivog bilja upućuje nas na mnogo više od osim čiste gastronomske utilitarnosti – potiče nas razumjeti i poštivati održivi razvoj, posebice osjetljivih područja kao što su otoci i priobalje, te na nužnu ekološku čistoću i biološku raznovrsnost, kao preduvjete zdravoga života ukupnoga eko - sustava, pa tako i čovjeka. U širem smislu, poznavanje ove vještine možemo promatrati i s aspekta zaštite krajobraza, te ekološkog, ali i kulturološkog aspekta; s posebnim osvrtom na činjenicu da su 2013. mediteranska prehrana, a 2018. umijeće suhozidne gradnje upisani na UNESCO-v Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva.

Kupiti ili ubrati?

Protokom vremena, vještina prepoznavanja i prikupljanja samoniklog jestivog bilja pomalo se zaboravlja. Čini se – uz nestajanje potrebe, pa i uvjeta za prehranjivanjem tradicijskog tipa usmjerenog na autarkičnu poljoprivredu, dodatni razlog je i široka dostupnost konzumerističke potrošne robe kao i promjena gospodarskog ozračja koji sustavno uzrokuju zaborav. Svi se uglavnom prisjećamo kako ta vještina postoji ili je postojala kod naših predaka, nona, baka, mame, ali nismo sasvim sigurni u vlastite sposobnosti i iskustva. Ipak, suvremena tendencija kontrole prirodnih resursa i proizvodnje hrane od strane neoliberalnih korporacija potiče nas na prevrednovanje vlastite nematerijalne baštine i zapostavljenih vještina kao mogućeg sistema otpora sveopće prisutnom konzumerizmu i otuđenosti od prirode, ali i na mogući pozitivni gospodarski aspekt ruralnih, još uvijek ekološki čistih područja.
Potaknuta izložbom Svijet hrane u Hrvatskoj koja je u organizaciji Etnografskog muzeja u Zagrebu i Instituta za etnologiju i folkloristiku održana 2006.-2007. u Etnografskom muzeju, na okruglom stolu “Vizualizacija hrane u muzejima“ priređenom tijekom trajanja spomenute izložbe, po prvi put predstavila sam moguće značajke ove tradicijske vještine ustvrdivši kako samoniklo jestivo bilje zaslužuje našu pažnju iz više razloga. U prošlosti kao svima dostupno povrće, pa i najsiromašnijima, a posebno u ratnim i kriznim uvjetima relativno siguran izvor hrane, danas je delikatna i rijetko korištena u svakodnevnoj prehrani. Dijelom zbog načina prikupljanja, ali i zbog pomodarskih zahtjeva za zdravijom prehranom, ono postaje otmjena i skupa namirnica. U toj okrenutoj percepciji krije se i razlog više zašto pažnju posvetiti divljem, samoniklom bilju te zašto je važno sačuvati i prenijeti znanje o prepoznavanju i sabiranju bilja, razvijajući svijest o važnosti očuvanja ekološke čistoće i biološke raznolikosti, uključujući na taj način i promicanje osobne i socijalne odgovornosti. Konzumerizam i komocija, nedostatak vremena i suvremeni stil života čvrsta su podloga za sustavno zaboravljanje tradicijskih namirnica i načina prehrane, ali, s druge strane, briga za vlastito zdravlje potiče nas na njihovo prevrednovanje. S tim na umu, lakše je razumjeti potrebu očuvanja vještine prepoznavanja i prikupljanja samoniklog bilja. Pa iako se čini kako se pred krhko bilje, odnosno naše suvremeno znanje o njemu postavio zahtjevan i ambiciozan zadatak, hranu je moguće sagledati kao medij kroz koji se promatraju i potiču brojne pojavnosti kulturnog i umjetničkog djelovanja te društvenog aktivizma. Nematerijalna baština vrlo je široko obuhvatna dimenzija ljudskog stvaralaštva, a vještine kojima je čovjek u prošlosti ovladao i koje su mu omogućile preživljavanje i samoodrživost, svakako su značajna kategorija.

Umjetničko istraživanje – istražiti, prepoznati, prikupiti, pokazati
Izazov bio-umjetnosti

Svrha umjetničkog istraživanja Samoniklo jestivo bilje – mišanca, gruda, parapač jest interdisciplinarnim postupkom i dubinskim intervjuima proučiti kulturu prepoznavanja, prikupljanja, obrade i primjene samoniklog jestivog bilja na otoku Korčuli, poluotoku Pelješcu i okolnim ruralnim područjima i otocima, kao i utvrditi dostupnost bilja na tržnicama većih hrvatskih gradova. Otok Korčula prepoznat je kao područje izuzetnog biodiverziteta na kojem su ljudi tradicionalno koristili vrlo veliki broj samoniklih biljnih vrsta. Autori umjetničkog istraživanja su Sani Sardelić i Darko Fritz, unutar udruge siva) (zona, prostora suvremene i medijske umjetnosti, a samo istraživanje dio šire postavljene platforme pod nazivom Politike zelenih prostora kojoj je, uz dokumentiranje i komuniciranje, svrha potaći dinamično kreiranje projekata bio-umjetnosti. U navedenom prostoru je, prema provedenom istraživanju, vještina prepoznavanja i korištenja još relativno dobro očuvana. Ova pojavnost opisana je i u literaturi, a posebno se izdvajaju brojna ponovljena i dopunjena izdanja Enciklopedije samoniklog jestivog bilja autora Ljubiše Grlića. Ipak, jestive biljke u prirodi najčešće poznaju stariji ljudi, mlađi znatno rjeđe. Biljke koje kazivači najčešće nabrajaju su žutinica, kostrič ili čevčeg, divlji luk i poriluk, luk prdej, divlje salate, praseća salata, divlja mrkva, kozja brada, morač, slaška, tušanj, pleštiguzica, kostučel, lembrc, kostopeč, maslačci, koprive, mak, mladi izdanci kupine, pa čak i oslobada. Napominjemo kako nabrojane biljke ne pripadaju ugroženim vrstama, nego se najčešće tretiraju kao korov, pa se gule, kose i čupaju, a nažalost vrlo često i polijevaju otrovima, herbicidima, što izravno negativno utječe na bioraznolikost. Samoniklo bilje može se prikupljati samo ako su zadovoljena dva uvjeta: biološka raznolikost i ekološka čistoća. Kod korištenja je važno ne pobrati i ne izguliti sve biljke na jednom staništu. Otrovnih biljaka nema puno, vrlo su rijetke, ali i njih je važno naučiti prepoznati i ne dirati. Mnoge biljke su jestive, iako se u tradicijskoj mišanci najčešće nalazi petnaestak do dvadeset vrsta biljaka, u dobrom omjeru. Naime, neke su poput morača - komorača ili primjerice lembrca izuzetno aromatične i dominantne, pa ih je potrebno koristiti u vrlo malim količinama. Već i samo navedeno različito nazivlje, bilo biljnih mješavina ili pojedinačne jestive biljke u relativno malom prostoru ukazuje na dugotrajnu široku upotrebu i rasprostranjenost. Ovo umjetničko istraživanje postavljeno je kao istraživanje otvorenog tipa. Druga faza projekta razvit će istraživanje samoniklog začinskog i ljekovitog bilja, ovisno o dostupnosti sredstava. Osim temeljnog prepoznavanja biljaka na terenu i njihovog dokumentiranja, projekt uključuje i interaktivnu arhivu audio i video zapisa kazivača, nositelja znanja i vještina istraživanih područja, prikupljenih terenskim istraživanjem. Rezultati umjetničkog istraživanja i dokumentiranja pohranjeni su i u Etnografskoj zbirci Gradskog muzeja Korčula, kao sastavni dio zbirke. Zaklada Kultura nova prepoznala je ovaj projekt udruge siva) (zona te ga financijski poduprla. U prvoj fazi istraživanja sudjelovali su kazivači svih otočkih naselja, kao i grada Korčule. Kazivači od kojih smo dobili najveći broj podataka su uglavnom bili starije životne dobi, oba spola, s naglašenom mikro-lokalnom pripadnošću, dobro upoznati sa specifičnom temom istraživanja, samoniklim jestivim biljem. Iako različitih zanimanja, svi su se, u većoj ili manjoj mjeri bavili ili se još uvijek bave tradicionalnom poljoprivredom koja je kod većine ispitanika uobičajeni sastavni dio dnevnog ritma aktivnosti, pa i osobnog neformalnog rituala. U razgovoru, naglašeni su njihovi slični životni vrijednosni sustavi, poput mišljenja kako je najbolja hrana za zdravlje ona čiji uzgoj možeš sam nadzirati, te kako je kupljena hrana u trgovačkim lancima manje prehrambene vrijednosti, a možda i štetna uslijed korištenja kemijskih sredstava, dugotrajnog transporta i skladištenja, pa tako i upitne kvalitete i koristi po zdravlje. Smatraju kako su se ljudi ranije, iako skromnije, hranili zdravije, te često iznose sjećanja iz djetinjstva. I danas nastoje konzumirati prehrambene namirnice u skladu s usvojenim prehrambenim navikama u najranijoj životnoj dobi, što uključuje i pobiranje samoniklog jestivog bilja sukladno njegovoj sezonskoj dostupnosti. Svjesni su korjenitih promjena u društvu koje sve više postaje konzumerističko, te o tome imaju izražen kritički stav. Zabrinuti su zbog osjećaja kako je novijim gospodarskim aktivnostima i zapuštanjem poljoprivrednih površina ujedno narušena samoodrživost otoka. Svjesni su nezainteresiranosti mlađe populacije za tradicionalnim načinom života, koji uključuje i vještine poput prikupljanja samoniklog jestivog bilja, ali i razumiju uzroke i okolnosti te činjenice. Kod svih je naglašeno poštivanje zemlje i njene plodnosti, no iako su načelno glasovi protiv korištenja kemijskih sredstava unisoni, oni u realizaciji nisu uvijek dosljedni. Uočeno je kako se način uzgoja odrazio na oblikovanje prostora, koji je odavno prepoznat kao visokovrijedni kulturno – povijesni krajobraz. Gradnjom zidova, međa u suho krški krajolik preoblikovao se u cilju povećanja poljoprivrednih površina i kultivacije prostora još od prapovijesti. Mnoge znanstvene discipline s raznih očišta i potreba, u širokom rasponu od antropoloških, socioloških, arheoloških, povijesnih, povijesno-umjetničkih, botaničarskih ili agronomskih viđenja, do najnovijih eksploatacija u turističko-gospodarskim brendiranjima proizvoda danas snažno prevrednuju suhozidne kamene ograde, meje, kućice, puteve, košare i ostale arhitektonske krajobrazne elemente, koji su vjerojatno najjači identifikacijski znak i ikonička slika tradicijske Dalmacije. Kreativni oblici materijalnog i nematerijalnog, prirodnoga i očovječenoga, uzgojenoga i samonikloga, isprepliću se pretvarajući vrijeme u prostor.
Istraživanje tržnica u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku, kao i u samom gradu Korčuli ukazalo je na zadovoljavajuću ponudu samoniklog jestivog bilja u prodaji, ali i regionalno obilježenu potražnju – “To jedu Dalmatinci!“. Pomno prikupljanje i istraživanje ove nematerijalne kulturne baštine, odnosno vještine od samih izvornih kazivača, višestruko je značajno. Iako je istraživanje prvenstveno postavljeno kao umjetničko, smatramo da se rezultati u budućnosti, osim u razvijanju umjetničkih programa mogu primijeniti kao transferi znanja, vještina i vrijednosnih sustava i u kulturnim, kao i u gospodarskim aktivnostima, pri čemu se turizam, poglavito ekološki, kritički i održivi turizam ukazuju kao najizglednija opcija. Time bi se otvorile nove mogućnosti promišljanja suživota biljaka i ljudi u svrhu oporavka narušene ravnoteže otočke samoodrživosti, a kao jedna od potencijalnih smjernica za pomicanje izraženog pritiska turističke ljetne sezonalnosti ka balansirajućem rano proljetnim i kasno jesenjim programima i radionicama u prirodi i turizmu doživljaja, pa čak i u nekim aspektima zdravstvenog turizma.

Reinterpretacija rezultata istraživanja: od nositelja znanja i vještina prema novim korisnicima

Radionice i predavanja
Od samog početka istraživanja uočeno je kako smještanje bilja, bilo mogućega realnog ili virtualnog herbarija unutar zidova kulturnih i umjetničkih institucija, primjerice muzeja, ne može biti dostatno za cilj – prenošenje znanja i vještine, komunikacija predmeta. Hrana svakako nije uobičajeni muzejski izložak: nemoguće ju je čuvati u muzejskim uvjetima i u izvornom obliku teško može biti u stalnom postavu. Stoga, što se samoniklog jestivog bilja tiče, u svrhu prepoznavanja nužno treba “izaći iz muzeja“, u prirodu, u neposredan kontakt, a radionice su se pokazale najprikladnijom metodom. Zbog toga se posebna pažnja usmjerila na organiziranje radionica u prirodi i traženje zainteresiranih partnera u provedbi projekta. Prva radionica Samoniklo jestivo bilje održana je 2014. u Nacionalnom parku Mljet, u selu Goveđari, na poziv vlasnika Galerije Stara skula Tamare i Zorana Lukovića, a na prijedlog Adriane Tomašić. Odmah je uočen znatan interes za ovim vidom aktivnosti, kako polaznika radionice, tako i medija, novina i televizije. Uprava Nacionalnog parka Mljet prepoznala je vrijednost ovakvog načina prezentiranja prirodnog bogatstva i biološke raznolikosti, ekološki održivih sustava i očuvanja tradicijskih znanja i vještina, te financijski poduprla provedbu te radionice, kao i onih koje su slijedile u idućim godinama. Održana je i radionica na Orjenu, u Crnoj Gori, tijekom listopada 2016., na poziv Centra za zaštitu i proučavanje ptica, Ekološkog društva Boke kotorske i Općine Tivat u suradnji s partnerskim organizacijama Općinom Baška Voda, Hrvatskim institutom za održivi razvoj i udruženjem BIOM, u okviru IPA prekograničnog projekta “Promatranje ptica i ekoturizam na južnom Jadranu (BETSA)“, financiranog od strane Europske unije u okviru prekograničnog programa Hrvatska - Crna Gora. Organizator je trodnevni trening u dogovoru s autoricom oblikovao pod nazivom Uvod u branje samoniklog jestivog bilja-integracija samoniklog jestivog bilja u turističku kulinarsku ponudu južnog Jadrana, a s jasno izraženim očekivanjem upoznavanja samoniklog bilja na području Orjena, načinima njegovog sakupljanja i upotrebe u kulinarstvu radi unaprijeđena turističke kulinarske ponude područja Boke. Kako je navedeno u pozivu, od polaznika se očekivalo da savladaju osnovne vještine prepoznavanja i sabiranja bilja u prirodi, te da ga primjene u kulinarstvu. Cilj, kako nadalje navodi organizator, unapređenje je turističke ponude regije Boke kotorske i Dubrovačko-neretvanske županije zasnovane na promatranju ptica. Naglašen je samoodrživi ekološki pristup. Izlaganjem o samoniklom jestivom bilju predstavljene su mogućnosti i potencijali na 2. kongresu ekološkog i održivog turizma organizatora LUX promocije u prosincu 2016. u Zagrebu. Slijedila su predavanja i radionice na Korčuli; 2017. na poziv Turističke zajednice grada Korčule, te 2018. i 2019. udruge Korčulanske pjatance, kao i na susjednom Hvaru 2019. u okviru znanstvenog skupa tijekom gastronomske manifestacije Taste the Mediterranean. Lokalna akcijska grupa LAG 5, čije aktivnosti pokrivaju široki južnodalmatinski areal, uvrstila je autorsku radionicu prikupljanja samoniklog jestivog bilja u projekt Web’n’Work financiran iz Europskog socijalnog fonda. Nositelj ovog projekta bila je udruga DEŠA-Dubrovnik, a LAG 5 je od ožujka 2019. do ožujka 2020. na otocima Korčuli i Lastovu, te na poluotoku Pelješcu provodio aktivnosti kao partner. Hrvatsko muzejsko društvo je u povodu Međunarodnog dana muzeja 2019. godine, 24. edukativno-muzejskoj akciji odredio temu (Pre)hrana, slijedeći temu Međunarodnog savjeta za muzeje (ICOM) Muzeji kao središta kulture: budućnost tradicije. Tim povodom održane su radionice i predavanja u Pomorskom muzeju u Orebiću, Centru za kulturu Vela Luka, Dubrovačkim muzejima - Etnografskom muzeju Rupe, te u Korčuli, uslijed nemogućnost korištenja prostora Gradskog muzeja Korčula zbog rekonstrukcije, u Ugostiteljskom praktikumu Srednje škole Petra Šegedina i restoranu Aterina, kao sastavnom dijelu događanja Spring Food & Vine Festival – Korčulanske pjatance. Naglasak je bio na mediteranskoj prehrani i njenim potencijalima u suvremenim uvjetima, s osvrtom na samoniklo jestivo bilje kao vrijednu sastavnicu. Prema navedenom iskustvu, može se zaključiti kako su radionice i predavanja o samoniklom jestivom bilju adaptabilne i zanimljive raznim društvenim i dobnim skupinama i inicijativama, što još jednom potvrđuje kako je temeljni sadržaj – hrana i naš odnos prema njoj utkan u ukupni identitet i svijest.
U neposrednom kontaktu s polaznicima radionica, uočeno je kako im veliko zadovoljstvo predstavlja mogućnost iskusiti ovaj vid aktivnosti unutar zaštićenog područja nacionalnog parka ili ekološki čistih planinskih uvjeta Orjena, te unutrašnjosti otoka Korčule ili poluotoka Pelješca, a izuzetan izazov sam sebi pronaći hranu, ekološki čistu i iznimno zdravu, ovladati ili prisjetiti se davno zaboravljene vještine. Prema riječima jedne od sudionica radionica, inače profesionalne prodavačice i poznavateljice zdrave hrane u jednom od vodećih ekoloških trgovačkih lanaca u Hrvatskoj, motivaciju je našla u potrebi da nauči samostalno prepoznavati jestive biljke, koje inače za konzumaciju kupuje na tržnici. Kako kaže, miris svježe ubrane biljke u prirodi je nemjerljiv doživljaj u odnosu na kupljenu. Isto tako, smatra kako je bitno sačuvati znanja i vještine preživljavanja u prirodi. Sudeći prema iskustvima s radionica, polaznici su vrlo senzibilizirani prema ekološki čistoj prirodi i može se reći kako su vrlo zadovoljni radionicama, te ovisno o motivaciji i interesu, nauče sa sigurnošću prepoznati pet do sedam vrsta, ponekad i više, a svoje novostečeno znanje nastoje čim prije samostalno iskušati. Nadalje, polaznici nakon branja u poljima i ekološki održavanima vinogradima i maslinicima, sortiraju i čiste biljke kako bi ih pripremili za završnu fazu – kuhanje i konzumaciju. Tada se sve biljke ponovo pregledavaju, a koriste se, osim vizualnog, olfaktivni i taktilni osjeti, kako bi polaznici što temeljitije savladali vještinu prepoznavanja. Potencijal ovako oblikovanih radionica je velik, može ih se modulirati prema zadanim uvjetima, ovisno o prostoru, dobu godine, očekivanom trajanju radionice, potrebama i senzibilitetu polaznika, te njihovom broju, a predstavljaju osmišljeni proizvod, koji, pažljivim vođenjem, može pozitivno utjecati na prevrednovanje značenja ekološki očuvanih ruralnih prostora u cjelini, te posljedično na njihovo očuvanje i samoodrživost. Tijekom svih aktivnosti, više puta je spomenuta okolnost krize, gospodarske i socijalne, koja je u proteklom stoljeću ne jednom vladala istraživanim prostorom. Samoniklo jestivo bilje i općenito autarkična poljoprivreda doslovno su omogućili preživljavanje ljudi, o čemu su živo svjedočili kazivači, bilo iz osobnog iskustva rata i poraća Drugog svjetskog rata ili iz ranijih ratnih i gospodarskih kriza, po sjećanju na pripovijedanja predaka. Neupitno je kako u krizi instinktivno želimo osigurati egzistencijalne potrebe, a hrana je svakako njihov sastavni dio.

Zaključak: Priroda je ljekovita

Rezultati terenskog istraživanja potvrdili su početne pretpostavke kako je vještina prepoznavanja i pobiranja samoniklog jestivog bilja na području istraživanja stanovnicima poznata, no kako je sve manje onih koji se tom vještinom aktivno koriste. Prepoznate su snage, slabosti, prilike i prijetnje tradicijskim prehrambenim navikama i njihovom gospodarskom oživljavanju. Iako je istraživanje prvenstveno postavljeno kao umjetničko, rezultati se, osim u razvijanju umjetničkih programa mogu primijeniti kao transferi znanja, vještina i vrijednosnih sustava i u kulturnim, kao i u gospodarskim aktivnostima. U nastojanju prepoznavanja i redefiniranja uloge muzeja i umjetničkih udruga u institucije proučavatelja i interpretatora baštine kao aktivnih sudionika razvoja gospodarskih potencijala, smatramo kako oni mogu snažno potaći razumijevanje važnosti očuvanja ekološki čistog prostora i bioraznolikosti, u svrhu cjelovitog ozdravljenja vlastitog životnog prostora. Trenutne okolnosti izazvane pandemijom Covid-19 samo su učvrstile uvjerenje da se ne smijemo olako odreći znanja i vještina koje generacijski baštinimo i pomoću kojih smo znali odgovoriti na dosadašnje krize.

Sani Sardelić

Vidi posebne dokumente:
Sani Sardelić: Samoniklo jestivo bilje – mišanca, gruda, parapač ... (Hrv/Eng)
Razgovor sa Sani Sardelić: Vještine naših starih: znate li prepoznati samoniklo jestivo bilje?