Pecanje

“Mali ribolov je kategorija ribolova za osobne potrebe koja je u potpunosti ukinuta s 31. prosincem 2014. temeljem ugovora o pristupanju Republike Hrvatske Europskoj uniji." (Narodne novine, Međunarodni ugovori – br. 2/12, Zakon o morskom ribarstvu, NN 62/17, 130/17, 14/19, na snazi od 15.02.2019., članak 3/4).

Umjetnički performans Pecanje iz 2018. godine autor Siniša Labrović opisuje riječima: "Sjedim na stolici i pokušavam u akvariju s morskom vodom pecati ribe koje se nalaze u konzervama. Performans traje nekoliko sati, već prema kontekstu i okolnostima, a u Ljubljani je trajao sedam sati. Važno mi je trajanje koje naglašava apsurdnost, ali i upornost koja ide usuprot eventualnoj beznadnosti. Sve se čini već zgotovoljeno i riješeno, istovremeno i "sigurno", ali performans ipak insistira na tome da se kušaju granice, da se nadmaši nemoguće. Performans se nada čudu." (1)

Dosada je performans izvođen samo na lokacijama na kontinentu (Ljubljana, Maribor, Kamanj) koristeći u akvariju pitku vodu kojoj je dodana morska sol. U Ljubljani performans je izveden na Tromostovlju, dakle na obali rijeke, dok su korištene riblje konzerve koje sadrže morske ribe. To nas navodi na zaključak da se ovaj umjetnički rad odnosi na lov morske ribe, a ne one slakovodne. Performans Pecanje će u Korčuli po prvi puta biti izveden na obali mora s “originalnom” morskom vodom. U lokalnom kontekstu Korčule i širem kontekstu hrvatske i europske morske obale, ta okolnost je znakovita obzirom na regulacije, tj. zabrane i ograničenja individualnog ribarenja za vlastite potrebe, čime je narušen temelj načina života na obali koji je bio nereguliran stoljećima, otkada su tu more i ljudska prisutnost. (2) Nametanje vlasničkih odnosa nad prirodnim resursima koji su stoljećima bili dostupni svima problem je kojim se suočavamo sve češće posljednjih decenija pod pritiskom neoliberalnih politika, kako u Hrvatskoj, tako i u svijetu. Osim ruda, nafte i drugih  prirodnih bogatstava koja su odavno izdvojena od društvenog i privatnog vlasništva, korporacije su posljednjih desetljeća zauzele i vodu i zrak i u Hrvatskoj. Operateri telekomunikacija uzimaju u zakup frekvencije etera, a korporacije izvore pitke vode takozvanim koncesijama na duže vremenske periode. Priznanje Ujedninjenih naroda pristupu čistoj vodi kao ljudskom pravu donešenom 2010. govori nam o urgentnosti i važnosti propitivanja prirodnih izvora za osnovni biološki opstanak ljudi i životinja, njihovu zaštitu od zagađenja i demokratskih načina njihovih korištenja u okvirima općeg dobra.

"Performans se nada čudu", znakovito kaže Labrović i ističe da je interpretacija rada otvorena. Komunikacija s građanima za vrijeme izvođenja performansa sastavni su dio rada koji dalje otvara moguću nadogradnju i daljnje interpretacije rada od samih očevidaca, točnije sudionika. Nameće se moment isčekivanja nastavno na Beckettov teatar apsurda iz predstave U očekivanju Godota. Autor sugerira i daljnja moguća isčitavanja rada: "meni ovo ima veze i s Isusovim ribama kojima je nahranio gladne, i s neoliberalnim krajem povijesti, i serviranom stvarnošću koju se može još samo konzumirati, ali ne i kreirati, i s ekologijom i finalnim uništenjem onih šest riba koje je Isus umnožio i njima nahranio gladne - možda neće biti gladi, ali neće biti niti riba, a niti čuda, kako sada izgleda... tu su vrijeme, apsurd, "besciljni" napor, ipak nada u čudo, ustrajnost da se čudo traži i provocira.... (3) Mogu samo nadodati da se kustos i barem dio publike također nadaju čudu."

1 Siniša Labrović, email korespondencija s Darkom Fritzom, travanj 2019.
2 arheološki nalazi na otoku, od kojih je najpoznatiji u Veloj Spilji pored Vele Luke, pokazuju da su dubljoj povijesti ljudi obitavali na današnjoj lokaciji otoka Korčule i dok se razina mora nije podigla, kada se tek formirao sadašnji otok.
3 Siniša Labrović, email korespondencija s Darkom Fritzom, travanj 2019.