Tautologije

Ilija Šoškić
06. 07. 2019. - 06. 07. 2019.
Kustos/i: Darko Fritz
Potpora: HTP Korčula, Ministarstvo kulture RH, zaklada Kultura Nova, Dubrovačko-Neretvanska županija, Grad Korčula

Ljetno kino, Korčula
21 h

Razgovor s umjetnikom Ilijom Šoškićem voditi će Darko Fritz, osnivač i umjetnički voditelj sive) (zone. 

Ilija Šoškić predstavlja svoj rad u medijima performansa i instalacija koje izvodi od kraja 1960ih. Tijekom rezidencijalnog boravka u Korčuli Siva zona producira novi video rad Tautologije, koji nastaje u dijalogu s okruženjem grada i otoka Korčule.

 

Citati tekstova o radu Ilije Šoškića u odabiru i prijevodu Dragice Čakić

Performativan. Akcionalan. Beskompromisan!
Fabio Sargentini

„Dvije obale: od jedne do druge, preko mora, spojio sam dva svijeta, u ono vrijeme, 60/70ih godina, kada je to izgledalo nemoguće. Latinizam mi je uvijek bio privlačan, još dok sam bio učenik umjetničke škole u Herceg Novom i prolazio kroz Kotor. Druga obala, zvana Italija, je bila za mene definitivna destinacija; ulaz u istoriju umjetnosti, ali isto tako ulaz u problem naprijed – natrag.”
Ilija Šoškić

“...Ne čini mi se smjelim, za radove Ilije Šoškića, slijediti različitosti u radnom procesu: samo tako dolazimo do spoznaje da one baš zajedno utječu na volju za planiranjem događaja te interveniraju s opreznom sviješću u raspravi kultura; podjarmljujući, na ovaj ili onaj način, prostor i vrijeme prikladno za definiranje puta, apsolutno provokativnog, sposobnog da kompromitira promatrača u jednoj autentičnoj raspravi… Predmeti koje koristi su “prolazna” sredstva jednoj preciznoj akciji, kao prilika silovitom i namjernom dinamizmu...”
Giorgio Cortenova

Evidentno je da umjetnička praksa Ilije Šoškića nije u kategorijanom, koordinatnom sustavu umjetnosti. Ona je sigurno van njega, često sa intencijom (njegovog) rušenja. Ona je samosvojna, osobena i krajnje individualna. Zbog takvih svojstava ostaje čisto hermetička. Ono sto Šoškić radi jeste jedna vrsta totale umjetnosti – akcije, života, ideja. Njegovo izvršenje i realiziranje ne dolazi u pitanje, jer njegova priroda nije fizička. Naprotiv, sve to što Šoškić stvara (pa makar pri tome koristio i vrlo elementare, fizičke materijale), svojim umjetničkim djelovanjem, ima neodređeno, metafizički zaumno značenje, značenje koje se ne može čitati i dešifrirati na uobičajeni način. Za gonetanje smislova Šoškićevih radova potrebno je imati bogati asocijativni arsenal, strpljenje, volju za saznavanjem, i možda istu onu energiju koju ispoljava i sam umjetnik.
Umjetnost Ilije Šoškića stvarana je i opstoji, možda samo na nivou sjećanja. Taj proces mentalnog zapamćivanja, trebalo bi da se odvija u jednoj intelektualnoj igri, uz angažman svih čula i ljudskih potencijala. Takva “igra” jeste rizik, jer, postoji mogućnost da ne bude prihvaćena, nego odbačena i neshvaćena. No, to je opasnost sa kojom se susreće svaka prava i velika umjetnost, pa prema tome i ona Ilije Šoškića.
Nermina Kurspahić, Umjetnost treba živjeti

...Danas je taj rad  kao  fotografija, kao dokument performativne maksimalne akcije,  jedan od ključnih radova  sedamdesetih godina prošlog stoljeća i  doba konceptualizma, i  body arta, ali isto tako i neke vrste punk otpora sa snažnim predznakom  koncentracije na vlastito ja(stvo), na ideju  unutrašnje autonomije i na pitanje slobode umjetnika kao pojedinca u društvu,  na graničnoj liniji između toplog, punkovskog kapitalističkog zapadnog svijeta fordizma i socijalističkog „hladnog rata“ istoka... Rad Šoškića MAKSIMALNA ENERGIJA – MINIMALNO VRIJEME (Pucanj u zid)  upravo sintetizira ta dva svijeta.... Sedam dana i noći Šoškić performira sa umjetnicima (danas isto tako legende) kao što su: Prini, Kounellis, De Dominicis, Boetti, Ontani, Mattiacci, Festa, Pisani, Patella, Chia, Clemente.

...Pucanj u zid je konkluzivni čin. Šoškić stavlja  na patos ispred zida, u prostoriji bez prozora, flašu mlijeka i revolver. Nakon sat vremena, od ukupna dva sata predviđena za jednog umjetnika, autor ulazi u prostor, prilazi “instalaciji”, između flaše i revolvera, uzima lijevom rukom mlijeko a u desnoj ima revolver i okreće se prema suprotnom zidu. Nakon 8 minuta koncentracije ispruži ruku sa revolverom nišaneći centar zida. Pravi drugu koncentraciju, pauzu od 3 minute, i zatim otvara vatru; ispaljujući svih šest metaka najvećom mogućom brzinom, spušta ruku. Opet 3 minute koncentracije, imobilizacije, da bi se ponovo vratio u početni položaj i toliko dugo čekao koliko mu je odmjereno vrijeme performansa. Izlaskom iz prostora u publiku umjetnik završava projekt (mlijeko i svila), odnosno maksimalna energija – minimalno vrijeme.

Idemo po redu. Sama preciznost vremena trajanja trećeg čina akcije upravo pokazuje na neku vrlo važnu analitičku komponentu samog rada, a ta je upravo izgrađenost, koncipiranost i nesloboda samog, cjelokupnog, prostora umjetnosti i umjetničkog čina. Tu je jako važno pitanje o pravcu kretanja u umjetnosti i o pravcu kretanja umjetnika u smjeru slobode i autonomije. U jednom intervjuu  to Šoškić definira poetično precizno: „kada razmišljate o umjetnosti tada  morate imati osjećaj odredišta –  inače sve postaje besmisleno!“ Nije li danas upravo osjećaj odredišta pod pitanjem? Nije li danas osjećaj da nemamo odredišta upravo oznaka neoliberalnog globalnog kapitalizma u cjelini?  Drugi moment kojeg Šoškić ističe sa svojim radom je to tvrdokorno ustrajanje na egzistenciji, ali Šoškić nije nikakav egzistencijalni umjetnik tipa istočno evropskih konceptualista. Naprotiv! U upravo opisanom performansu, nemamo na djelu neku praznu larpurlastičnu dimenziju života već surovu stranu života; Šoškić se bavi  pitanjem o biopolitici institucija i načina na koji određuju što je umjetnost i za koga je umjetnost. Zato ponovo profetično zvuči njegova misao iz intervjua „Nije moguće živjeti umjetnost čak ni kao asketizam, niti postoji nešto što je moguće osim elementarne filozofske egzistencije! – i to je ostati živ.“ To je elementarna surova istina samog čina Šoškićeve umjetnosti, to nije pitanje životarenja, već život kao događaj, ostati živ u onom trenutku.
Čemu se sve možemo naučiti ako analitično pristupamo radu Ilije Šoškića, pogotovo njegovim radovima iz 1970ih?  Izvedbe performansa na zapadu 1960-ih i 1970-ih su korištene kao materijal za izgradnju zapadne subjektivnosti. Ali šta se u stvari  konstruira u tim radovima koji se čine kao da su originalni, za razliku od današnjih, kada je glavni trend umjetnika da ponovo izvodi svoje radove ili da ponavlja radove drugih umjetnika?
Marina Gržinić, Ostati živ

Zajednička nam je bila borba za pravo na drugačijost. Zajednička nam je bila i velika pasionalnost prema slobodi mišljenja i ponašanja, borbi za tu formula, koliko je god bilo moguće, bez straha i bez oklijevanja. Tako je, kada sam ovaj rad predstavio u Nacionalnom programu oblježavanja 30 godina od ubistva Pasolinija u Muzeju Laboratoriju Savremene Umjetnosti Univerziteta La Sapienza u Rimu, sam rektor, otvarajući izložbu, rekao: “Trebao je jedan “stranac” da nam najzad dovede Pasolinija na Univerztet!”.
Ilija Šoškić

Šoškićev rad je, dakle, munjevito i projicirano dosegao zrelost i rafiniranost u manifestiranju „maksimalne energije u maksimalnom vremenu“, u specifičnoj pretvorbi u jednu nepokretnu sliku iz koje bi se u neprekidnom trajanju mogle rađati idejne nakane i metafizička strast umjetnosti. Zelena ruka, iz prstiju koje strše bodlje jednog drveta, otvara se sada u ruku-stablo-zvijer izravno sa zida, u visini očiju gledatelja, kandžama probija intezitet opažanja u momentu u kojem je na suprotnom zidu uglavljeno koplje-klada koje je ruka lansirala u jednom mentalnom gestu. Opuštena-napeta ruka, kao i svi nabori i pore njezine kože, objavljuje učinjeno, ireverzibilnom sudbinom metafore koja se već odredila...“
Mario Diacono, Materialismo magico / Magični materijalizam

Nazivi mojih radova su u stvari aksiomi, naročito „entscheidungsproblem“  i „0≠0“. To su aksiomi – formule koje važe za sva pitanja u vezi istraživanja jer ne sadrže nikakve druge elemente osim pitanja smisla. Po mom ubjeđenju umjetnost isto kao matematika i filozofija mora da odgovara ili da traži, da se bavi pitanjima i odgovorima, mora da bude odgovorna. Završena je epoha „lijepih umjetnosti“ još davno i apsolutno ne vjerujem da anahronističko i reciklažno ponašanje može da ima nekog smisla. Ne može. To je besmislenost. Znači, stimulacija mora da se traži van granica i van „ugrizanja vlastitog repa“. Umjetnost mora da se oslobodi same sebe.
Ilija Šoškić

…Kod Šoškića, međutim, zone vidljivosti i nevidljivosti relativizovane su u meri koja ovu vrstu upitanosti čini sličnom rešavanju jednog od ona tri osnovna aksioma filozofije zena, vezanog za upitanost: može li da se čuje zvuk jedne šake. U svom umetničkom i filozofskom mišljenju Šoškić je istovremeno i mistik i racionalist. A koegzistencija, saradnja, (ne)razumevanje, (ne)sporazumi ili sukob(i) sa potencijalnim gledaocima / posetiocima / učesnicima njegovih izložbi za njega su prolegomene za pokušaj da se iznova odgovara na drugo, suštinskije pitanje, vezano za ishodišta njegove gestualne i misaone prakse koju u nedostatku adekvatnijih termina najčešće nazivamo umetnošću. Prikazano je tek ospoljeni narativ kompleksnih unutrašnjih procesa i postupaka ─ intuitivnih koliko i intelektualnih ─ čija se suštinska ishodišta i ne nalaze u artefaktima već u energijama!
Energije su inicijalni okidači dijaloških propozicija i situacija Šoškićeve umetnosti, gde se materijal za ispoljavanje gestova, događaja, stavova i mentalnih stanja u, oko i povodom umetnosti traže/pronalaze u svakodnevici. Skoncentrisan i promišljen, svaki Šoškićev umetnički gest zasnovan je na kontrolisanom pokretu jednako koliko i na mirovanju. Reč je o umetnosti produženog trajanja. Umetnikov govor sobom uvek obuhvata i prethodeću mu tišinu, odnosno onu koja mu, prirodno, sledi…
Nebojša Milenković, Ko je Ilija Šoškić ─ ili o tome može li da se čuje zvuk jedne ruke… 

... Negdje u zaleđu Novog Vinodolskog, iza hotela u koji je Marinko Sudac smještao umjetnike, svježe je požarište. Čim dođe ljeto, mnogo je takvih mjesta na Jadranu, ali ljudi okreću glave, gledaju prema moru. Ilija Šoškić je pošao u tu izgorjelu šumu, među crne, pougljene borove, koji još uvijek uspravni stoje, i stajat će još neko vrijeme, nekoliko mjeseci ili više, sve dok se tako mrtvi ne saspu u prah. Na fotografijama ga vidimo među mrtvim stablima, sijedoga, snažnog sedamdesetsedmogodišnjaka (da, da, Iliji su već te godine), koji onako brkat, grubo isklesan, izgleda kao lik u postapokaliptičnom westernu u kojem se ništa ne bi događalo i koji bi snimio Wim Wenders...
Rad Ilije Šoškića vrlo je jednostavan. Općenito, njegovi radovi često su bivali jednostavniji od standarda i mode naraštaja umjetnika iz sedamdesetih i osamdesetih. To mu je, uza sve razlike u pogledu na svijet i u temperamentu, bilo zajedničko i s Marinom Abramović i s Bracom Dimitrijevićem. Njihove ideje bile su precizne i elementarne, tako da im se radovi mogu prepričati, pretvoriti u tekst, a da ih nije potrebno objašnjavati, kititi mislima i nadopjevavati. Ne zato što bi njihovi radovi bili komunikativniji i razumljiviji, nego zato što su Ilija Šoškić, Marina Abramović i Braco Dimitrijević radili nešto što će se i tvrdoj, nedokaznoj glavi, nepovjerljivom građaninu i građanki, činiti kao reakcija živa čovjeka na okolni svijet. I vazda su to radili po prvi put, nikad drugi, treći, pedeset treći… Eto, recimo, izgorjela borova šuma, koju valja obilježiti srebrnom bojom. Da nema Ilije Šoškića, ta šuma ne bi imala smisla...
Miljenko Jergović, Mrtva šuma

 

O autoru

Ilija Šoškić rođen je 1935. u Dečanima, a živi i radi u Rimu. Izučio je Školu primijenjenih umetnosti u Herceg Novom, Akademiju likovnih umetnosti u Beogradu i Accademia di belle arti u Bolonji. Od 1969. do 1972. godine živi u Bolonji. Od 1972. do danas živi i radi u Rimu (od 1993. do 1995. na otoku Hidra kod J. Kounellisa). S izložbom Dijamantnoj palači u Ferrari (1972) stupa na talijansku umjetničku scenu, kao ravnopravni sudionik s vodećim osobnostima talijanske i svjetske avangarde, među kojima su: Kounellis, Pistoletto, Baselitz, Chiao, Cucchi, Kosuth, Ontani, Acconci, Prini i De Dominicis.