Čudni loop-ovi u binarnom – ni visoko ni nisko

1.

1. rujna 2015.

Stojim na otoku u Jadranskom moru, držim u ruci knjigu o haškom ratnom tribunalu i ljudima koji su naizgled živjeli normalan život prije no što su postali agentima genocidnog programa. Dok se krećem prema slanom jezeru, iznenada padam i nađem se sa slomljenom desnom rukom, bez knjige koja je zaplutala u jezeru i bez telefona, prepuštena brizi stranaca koji su me odveli u bolnicu, pazili na mene do bolničkog prijema, a zatim mi i organizirali taxi-prijevoz do Splita, odakle sam sljedećeg dana letila kući.

12. rujna 2015.

Na današnji dan trebam govoriti u Highlands institutu za suvremenu umjetnost u Škotskoj o izložbi koju trenutno izlažu a koja je povezana s Hrvatskom, ali sam u londonskoj bolnici gdje se oporavljam od operacije kojom su mi namjestili oštećene kosti.

Nekoliko dana prije te moje nesretne nezgode, posjetila sam otok Korčulu, gdje se nalazi galerija siva) (zona, tada smještena na šetnici uz samo more, kraj koje djeca u predvečerje skaču u more, pronalazeći slobodne površine između brodica i skutera. Darko Fritz, umjetnik, kustos i voditelj galerije siva) (zona, posvećene suvremenoj i medijskoj umjetnosti, a otvorenoj kroz ljetne mjesece isključivo u večernjim satima, pozvao me da govorim na otvorenju izložbe New Materialisms Station 2 (kustos Darko Fritz). Ta izložba predstavila je Josepha Beuysa i Maxa Bensea, Alexeia Blinova i Vladislava Kneževića.

U izlogu galerije nalazi se savršeno dizajniran, minimalistički poster koji skreće pažnju sa zasljepljujućih oglasa uz šetnicu za dnevne izlete, ronjenje i ribarenje na suvremenu umjetničku produkciju. Siva) (zona privremeno zauzima rapoložive prostore širom grada Korčule, utvrđenog starog grada kojeg su izgradili isti klesari koji su pomogli graditi i Veneciju. Radi se o prostoru suvremene umjetnosti koji djeluje u sprezi sa tim srednjevjekovnim okružjem i s lokalnim osobitostima, prostoru koji diše za one čiji se dolasci i odlasci izmjenjuju u ljetnom ritmu.

Geoff Lucas i Eilidh Crumlish suosnivači su Highland instituta za suvremenu umjetnost (H.IC.A), prostora u malom mjestu Loch Ruthven, koje se gnijezdi na škotskim visoravnima. Taj prostor, kojeg dakle također vode umjetnici, u bliskom je kustoskom dijalogu sa osnivačima prostora za suvremenu i medijsku umjetnost siva) (zona s Korčule. Taj dijalog evoluirao je u zajedničke programe koji se bave previđenim narativima o konkretnoj umjetnosti, konkretnoj poeziji i konceptualnoj umjetnosti od 1960ih do danas.

Na mom putovanju iz Splita prema otoku, razmišljala sam o pojmu post-geographic, frazi o kojoj sam čitala u primjerku časopisaThe New Statesman na aerodromu Gatwick. Radi se o broju časopisa koji je posljednji prije stranačkih izbora za vodstvo radničke partije. Labour Party. Jeremy Corbyn je usamljena priča. Prema istraživanjima javnog mnijenja bio je u tom trenutku u prednosti, iako istovremeno ponešto u zaostatku prema standardu te partije. U ovom kasnom kolovoškom broju, mladolika Laurie Penny izjašanjava se za njega. Njen argument je da je njena generacija – digitalno pismena i post-geographic – generacija koja ga razumije.

2.

Reflektirano u svjetlu na tamnoj vodenoj površini, dok stižem na Korčulu brodom, prepoznajem lice Alexeia Blinova koji stoji s Darkom. Zadnji put sam vidjela Alexeia u Londonu prije nekoliko godina. U mojoj glavi on je neizbrisivo povezan s grupom formativnih umjetnika koji su autonomno operirali u spokojnim danima 1990ih, puno prije no što su Backspace netlounge i medialab u ulici Clink u Londonu postali Starbucks.

Rad koji je Alexei donio na Korčulu sa razvoja svog projekta u Rusiji je holografska instalacija pod imenom Open Source Vostok. Stvarajući je, Alexei je napravio holografske snimke ledene ploče koju su na površinu jezera na Antarktiku dovukli ruski inženjeri, provodeći duboko bušenje (deep drilling) u potrazi za drevnim oblicima života. Njihovo istraživanje doseglo je površine vode do kojih nisu dospjele sunčeve zrake kroz 13 miliona godina. Novinski članci slavili su ranije iste godine ta velika znanstvena postignuća. Alexei je uspio ući u Institut za polarna istraživanja u Petrogradu, gdje se led čuva. Kroz holograme, Alexei je uspio naći razne načine komunikacije. Holografske slike smještene su u zadnjem dijelu galerije, emanirajući čudno crveno svjetlo, odajući pomalo zastrašujuću atmosferu referenata ili ikona jedva primjetne polarne budućnosti.

U prednjem dijelu galerije nalazi se video, prijenos uživo televizijskog programa njemačke televizije iz 1970e, u kojem su gosti bili Max Bense, Joseph Beuys i Max Bill. Bila je to vrlo uzavrela konfrontacija. Transkript te diskusije je dostupan posjetiocima galerije i prenosi nešto od tog intenziteta koji je vidljiv iz govora tijela. Dok se Beuysovo čelo znoji pod studijskim reflektorima i kamerama što čini njegov govor još emocionalnijim i intenzivnijim, Bense ostaje hladnokrvan a njegov glas cerebralno odzvanja: zahtjeva da Bueys podrobno objasni kako je i na kojem stupnju njegov umjetnički rad promijenio bilo čiju svijest, kao što Beuys tvrdi.

Još jedan rad u ovom postavu također referira na Bensea i njgov utjecaj. To je Binary Pitch, audio-vizualno djelo zagrebačkog umjetnika Vladislava Kneževića, koje će također biti dijelom postava u galeriji H.I.C.A. Kneževićev rad počiva na Benseovoj knjizi  “Aesthetics and Programming”, objavljenoj 1968. god. i njegovoj tezi o "programima za produkciju estetskih uvjeta koji je razvio koristeći prva računala. Knežević inteligentno stvara smisao mijenjajući postojeće dvosmislenosti, poigravajući se s odmakom i ponavljanjem, blizinom i odsutnošću dok animira kazališni auditorij, dižući i spuštajući prazna sjedala. Rad kreira disonancu u umu promatrača, između neanticipirane otvorenosti i neočekivanog zatvaranja.

3.

Dok gledam upravo opisano, razmišljam o nečemu što mi je pionir računalne umjetnosti Frieder Nake govorio o vremenima kasnih 1950ih, kada je studirao matematiku na Tehničkom sveučilištu u Štutgartu. Promatrali smo zidnu ploču na kojoj sam radila za izložbu Paula Daniela Browna pod nazivom Art That Makes Itself u Londonu, koja je referirala na Maxa Bensea i njegovu knjigu Aesthetica koju smo citirali kao ključni utjecaj na razvoj računalne umjetnosti u ranim 1960ima. Nake je rekao kako se sjeća da je riječ program bila vrlo važna za istraživače oko Bensea koji su pohađali njegova predavanja o jeziku, filozofiji, semiotici i poeziji. Studijska galerija (Studiengalerie der TH Stuttgart) u Štutgartu koju je Bense pomogao osnovati postala je globalno prvi izložbeni prostor za računalnu grafiku. S obzirom na Benseov vlastiti status filozofa znanosti i njegov doktorat iz kvantne mehanike i relativnosti egzistencije, danas je prepoznat kao osnivač informatičke estetike. Kolegij općih studija (Studium Generale) koji je pokrenuo, kao i njegov časopis Augenblick (Trenutak), bili su važni momentumi inspirirajućih i katalizirajućih interdisciplinarnih pristupa u nastajanju.

Benseova predavanja posjećivao je i Hansjörg Mayer, mladi pjesnik-tipograf, prijatelj Benseovog sina Georgea, i sin majstora tiskara koji je izrađivao portofolije konkretne poezije i futura pamflete sredinm 1960ih, a koji su uključivali radove Bensea i Friedera Nakea. Njegovi vlastiti tipografski radovi ostaju izniman primjer jezika (u alfabetnoj formi) dekomponiranog gotovo do semiotičkog koda.

Mayer je govorio kako je Bense, njegov nekadašnji učitelj i suradnik, bio entuzijastičan oko svih, osim jednog aspekta njegovog rada. Usprkos upogonjivanju slučajnih generatora u svom vlastitom pisanom opusu, Bense je opisao kako su Hansjörgovi otisci učinili njegovo korištenje aleatornih procesa (kreiranje slučajnih ‘događaja’ na papiru kroz ekspertno eksperimentiranje s tiskarskim strojevima) “odveć kaotičnim”.

4.

Za vrijeme svog boravka na Korčuli diskutirala sam s Darkom rad pod nazivom ‘256 poems for SPASMO' kojeg je u svojoj kasnijoj fazi Alan Sutcliffe, su-osnivač Društva računalnih umjetnosti (Computer Arts Society), izložio na ‘Tendencijama 4’, izložbi koja je organizirana u Zagrebu 1969e. To je rad o kojem je Alan pisao 2013. god. kao o ‘kaotičnom komadu’ napravljenom kroz korištenje ICL 1904 računala i koji je uključivao razne grafičke poetske forme za svakog člana publike da recitira, koje su se generirale kroz slajdove koji su se mijenjali, filmove i računalno utemeljen zvuk. Za izložbu ‘Tendencije 4‘ Alan je poslao 256 pjesama na engleskom i 256 na hrvatskom ili srpskom jeziku.

Pokazala sam grafički rezultat tog rada na izložbi ‘Poetry, Language, Code’koja je temati akoja je tematizirala formalne odnose između konkretne poezije i ranih kompjuterskih programa, a koju sam kurirala na Cambridgeu 2012. god. Inspirirana 100-godišnjicom rođenja Alana Turinga. Neposredno prije svoje smrti Alan je napisao tekst pod nazivom MAIN GROUNDS (anagram 5,6) o svojim radovima pokazanim na spomenutoj izložbi. Utkao je anagram u naslov koji je sve do sada ostao neriješen. Ali pri pisanju ovog eseja, konačno sam ga dekodirala. Odgovor je USING RANDOM.

5.

Smještena tako u okružju škotskog visočja, H.I.C.A. je idealno locirana uprabo za direktno ili subliminalno istraživanje međuigre konstruirane i organske forme. Za svoju izložbu Programmable States?, koja je organizirana simultano s izložbom u Korčuli, kustosi su odabrali Kneževićev rad Binary Pitch, kao i radove Paula Browna i Williama Lathama, dvojice umjetnika koji rade s generativnim softwareom, a čiji je rad ipak čvrsto ukotvljen u slijedu modernizma 20. stoljeća.

I Brown i Latham dokumentirali su svoj dug škotskom biologu D’Arcy Wentworth Thompsonu i njegovoj knjizi On Growth & Form, napisanoj ranije prošlog stoljeća. Upotrebljavajući suvremeni i software u nastajanju, čini se da su pobliže zrcalili organske i prirodne sisteme nego što bi bilo moguće na vrhuncu modernizma kada su nove tehnologije bile mlade. Pokazati ovaj rad spram pozadine škotskog visočja, pri čemu krajolik diktira uzorke bivanja, u divljini koja nije ni potpuno osvojena niti se njome u potpunosti upravlja, otvara važan dijalog i nove uvide u ograničenja držanja razlika između npr. koncepata prirodnog i artificijelnog konačnim. Rani Lathamov rad nazvan The Artist as Gardener adresira upravo taj presjek.  

Lathamov kasniji umjetnički rad, sa svojim fraktalima, mutacijama i rekurzivnim looping-om, povezan je s uznemirujućim upitnikom u naslovu izložbe u prostoru H.I.C.A. Umjetnikova ruka je sada sve više pod pitanjem kao umjetna inteligencija, dok generativni sistemi mogu biti dizajnirani tako da se čine evoluirajućim na neodređeneb(podsjećajući tako na igru života). Latham je govorio kako je njegov rad opisivan kao “Escher on acid”. Možda je publika uznemirena prisnim a opet nepoznatim uzorcima stanične razgradnje. Možda to ukazuje na pomicanju zabačenih predjela kaosa ispod zaleđenih, programiranih površina.

Dok dolazi i odlazi zima, broj ljudi koji trebaju zaklon oko sjevernih, južnih, istočnih i zaadnih rubova i periferija Evrope također raste. Pišući ovaj tekst, tri mjeseca nakon mog osobnog krika upomoć u Hrvatskoj, čitam vijesti o dolasku obitelji iz Sirije koje će biti okućene na otoku Bute, gdje je gradić Rothesay pobratimljen s Korčulom. U čudnim loopovima i slučajnim putivanjima journeys, udaljeni post-geographic koncept svakim danom postaje sve bliži.