Umjetnička produkcija
Dijana Protić, Marta Stražičić, Manja Ristić: Graditeljice maestrala, VR instalacija
FABRIKAVANJE Industrijska baština Vele Luke - radionica s djecom osnovne škole Vela Luka
Radionica pod vodstvom umjetnice Božena Končić Badurina. Koordinatorice i kustosice: Lea Vene i Marija Borovičkić. 2018. Radionica je zamišljena kao kreativni međugeneracijski dijalog, povezivanje mlađe generacije (djeca iz osnovne škole) i starije generacije (bivši radnici tvornica) kroz razgovore, obilaske industrijskih pogone, slušanje iskustava i svjedočanstava, razmjenu iskustava i mišljenja te kreativno umjetničko bilježenje i interpretiranje - fotografijom, zapisom, skicom, crtežom i sl. Vidi opširnije ovdje.
Božena Končić Badurina: Kad bi fabrika trubila, umjetnička knjiga
Marija Borovičkić: Babina kutija
Video rad, 2016.
Babina kutija je video rad o iskustvu rada autoričine bake u tvornici za preradu i konzerviranje ribe u Veloj Luci. Produkcija: VoxFeminae Festival, 2016.
Marija Borovičkić: Sto kili piza
Proza / kratka priča, 2010.
„O mojemu životu valo bi napisat velikani roman od sto kili piza“, rekla je baba, sklopivši svoje teške natečene ruke, zagledavši se staračkim istrošenim očima u vremensku pukotinu između nas dvije.
Čula sam ovaj roman stotine puta, uvijek ispresijecan komentarima, obidima, kućanskim poslovima, drugim ljudima..., poput komadičaka mozaika koji se sakupljaju i grade godinama. Sve su to bile kratke priče, bljeskovi sjećanja, slučajne situacije u kojima mi je baba otvarala sasvim novi svijet, daleko i davno iščezao iza nas, svijet pun nepoznatih mi ljudi, gotovo filmskoga života.
Fabrika je bila ženska priča: teta Jagoda, teta Jelica, teta Olga, teta Desa, teta Jakica, teta Marija, teta Rosa, teta, teta... teta... baba... – u svojim reumama, artrozama, sijedim proćelavim glavama, grbavim leđima, odsječenim prstima i noćnim nemirima, nose žive znakove zakopanog svijeta. A taj svijet leti poput sablasti po njihovim kamarama, kuhinjama, trpezama, postejama, dvorima i šufitima, muklim mukom šuteći, jer ga malo tko vidi i sluša...
I baba mi opet priča, kao bezveremenska stara južina, vlažna i mirisna, teška za kosti i dušu, što se spušta preko brda od Huma, do duboke uvale, kroz pukotine škura i škripavih korti.
Odjednom čujem sirenu, prodornu i jaku, koja se lomi kroz tihi mrak nad ribarskim mjestom. Vidim neuglednu djevojčicu iz trećeg razreda Opće pučke učione Vela Luka. Užurbanim korakom gazi mraznu zemlju kasne noći i ranog jutra 1952. godine.
„Kad se otvorila, dizali su nas iz prvega - drugega razreda da gremo fatigat.“ „Bile smo se krivile ja i kužina, da di ćemo to poć..., to onda ni bilo na dobrom glasu.“ „Iša si radit jerbo nisi ima za kruh, ko će te hranit..., to ti je spas...“ „Ja sam imala 13 godišć, ostali smo bili bez matere, nevoja me odvela u Fabriku...“
Fabrika je i dalje trubila pravilno odzvanjajući dubokom, maglovitom, spokojnom uvalom, otvarajući vrata po vrata kamenih veloluških kuća, dižući lijeno ohlađeno sunce iznad vlažnog Blatskog polja. Ispred njenih velikih metalnih vrata – luške djevojčice kao gladni košćati psi ispred gospodara.
„Mardešić i Šortoni bi stali isprid Fabrike i govorili: ti, ti, ti..., a ove druge bi morale poć doma krivjeć se od muke...“
Pola djevojčica ušlo je u veliku dugačku zgradu s jednim redom visokih prozora, a iz njene utrobe zaudarala je riblja lešina. Djevojčice danina ne bi izlazile iz te zgrade, rekao mi je netko...
Kroz prozor vidim dvanaest dugačkih drvenih stolova, a na svakome po deset djevojčica. Svaka od njih ima nož kojim mehanički secira ribu po ribu, otkidajući glavu, parajuči trbuh i čupajući razlivenu utrobu. Na jednome stolu crvena trokutasta zastavica.
„Zastavica gre na stol koji najviše učini. Uvik bi mi iz Pinskega rata najviše očistile. Bila je jugoslavenska zastavica i tako bi to bilo stalo na trpezu i znali bi nam isfrigat pogače.“
Teški mučni smrad prisiljava me da se udaljim i udahnem već skoro razmagljenu jutarnju velolušku ariju. Sunce se uzdiglo iznad starih sivih i novih narančastih krovova, ljudi su se na ulicama tek povremeno sretali. Iza tovara i mazgi ostala je samo topla balega, jer su već odavno sa svojim vlasnicima krenuli ili stigli u polje. Vrijeme je prve marende.
„Oli je bilo šnicelih!? Znali su nam dat napit se kvasine jerbo smo uvik jili repe od slanih. Bila je otvorena bačva od nafte, bilo bi gorilo i stili bi toplit tećice, malo zeja od doma. Ko biš bi isfriga jaje između kruha bilo je onih što bi ti ga bili izili jer su bili gore gladni nego ti.“
Iza zidova čujem neki meki zvuk, ne povezujem ga s trenutkom i mjestom. Naginjem se kroz prozor ali nema više djevojčica. Umjesto njih su jake mlade djevojke za stolom sa ribama i crvenom zastavicom u sredini. Deset djevojaka pjeva poput uvježbanog zbora pri kakvoj radnoj akciji a ne poput radnika pri pjesmi.
„Kad biš ti prošla bila ispod Fabrike, kad biš ti bila čula kako se kantalo, ne biš se bila makla, jer to bi i kamen mora stat da to sluša...“ „Kantale su kako slavuji, u svoj toj nevoji i muci...“
A na glavi svake od njih, bijela radnička kapica...
„Bile su nam kapice na glavu i traversine. Nisu bile sve ušive, ali ja jesam, i Joza. Bilo bi lizalo po bilin baretama. Spasili se kad je doša Diditi.“ „Svi bimo se bili dobro naflitali s njim, ma kasnije smo čuli da je otrovan, i zabranili ga posli.“
Iza metalnih vrata Fabrike izviruje mršava krhka djevojka, drugačija od ostalih, sporim i mučnim korakom gazeći cestu. Znam - to je teta Marija. Uvijek je bila pomalo prignuta i govorila je za sebe da nikada nije bila kao druge - snažna, glasna i žvelta, već osjetljiva i bojažljiva, kao da ne pripada mjestu i ljudima.
„Sikle su se glave, to meni ni hodilo, malo prignuto..., bila bi me bolila škinja kako pasa pa sam se stalno tužila da ja to ne mogu.“ „Kako kuga je smrdilo, to bi mene bilo zamantalo, tri puta su me nosili doma i onda bi me deportirali..., a ja opet u Fabriku... - a da di ću poć?“
Teta Olga iz Pinskoga rata bila je svima pojam i uzor. Velolučani kažu da je bila velika sirotinja iz glasne obitelji i da je mlada pokopala roditelje, a najviše hvale njenu snagu, marljivost i pjesmu u Fabrici. I slušam je baš sad - živu i mladu, stasitu, glasnu i rumenu - sudjelujem u trenutku iz priče i čujem kroz svoje uši. Vješto i brzo siječe nožem sluzavu ribu i vodi pjesmu takvom čari da zvuk, umjesto vonja, isparava kroz tvorničke prozore, na ulicu, preko kuća i dalje....
„Puno sam fatigala i uvik su me slali digod je najteže i najgore.“ „Ja bi se bila jedva digla iz prese, po 20000 poklopaca mora si istuć i prinit lim iz magazina ako ćeš fatigat.“ „Volile smo kantat i meni je to bi život, ma je to odavna pasalo...“
Eno mi i baba! Zaista je za stolom sa zastavicom kao što je pričala. Mlada je i lijepa, uredne smeđe kose s uvojcima, već sada snažnih ispucalih ruku i jakog stasa. Glasno se smije blještavim zubima i psuje s vremena na vrijeme iza leđa upravitelju Mardešiću, ako bi ovaj časom izašao vani.
Sjećam se priče o zlom komiškom upravitelju - ponavljale su je sve moje tete.
„Blizu greba Mardešiću kad se prođe, reče se: `ne diga se više`“ „Ja mu nikad ne nazovin pokoj, niti mirita koliko smo podnili. Bi je toliko zal i bezobrazan da je to bilo Bože sačuvaj, za mene. Vrijeđa je i maltretira, to ni bi čovik nego izrod!“ „Kad bi ga bi vidi, propito bi se bi tresa...“
Moja baba... Virim je u rano jutro - dok se sunce jedva diže, preko dana - gladnu i bosu, umornu i raspjevanu, gledam je i noću...
„Ne bi bila došla doma po tri dana. Bila bi ležala po kašetama od drva, legla bi dvi - tri ure dok nam se ne ohlade prsure da ih možemo očistit.“ „Svima nama što smo radili na ledanu bili bi krvavi prsti. Studena riba..., ni bilo rukavica, sve crvene jagodice, i ogulit se. Po osam uri stalno u mokrini, a slab pod, drveni, pazit da ti noga ne upade.“ „Bili bi išli i po dažju doma na obid, smokrili se, pokojna mat ošušit na oganj, pa po putu opet mokar... - oli smo imali lumbrele...?!“ „Ni bilo čizama nego patike, to biš ih bi s loncun ocrni ko su bile crne, a ko su bile, onda s kredom...“
Pratim je poput sjenke kroz gornju ulicu, dok se izmorena i prljava s nekoliko kolegica vraća kući u Pinski rat. Čini mi se da su mojih godina, a u očima im dječja živost i neka čudna starost kakvu ne poznajem (možda je samo umišljam)...
„Ženske koje nisu htile poć u Fabriku bile bi išle u crikvu i kad bi bila svršila misa mi bimo bile jadne prošle put doma a one bi govorile: `Eto ih! Smrdu, smrdu!` - i bile bi zatvorile nos, rugale bi se bile...“ „Oprale bimo se u lavaman i cigal ali uvik si vonja. Smrdile smo i zvali su nas da smo `Canguje`, a kasnije su i one išle u Fabriku jer ni bilo izbora.“
Trgne me babin glas iz kauča. U trenu provrtim godine i desetljeća i vratim se kraj nje. Gledam je duboko u oči pokušavajući nazrijeti davno utrnuli svijet o kojem priča. Ništa... Samo svijetlo-smeđe šarenice u borama lijepog staračkog lica. Rubovi usana u bori vise prema dolje i shvaćam da je njen glas jedina nit koja me veže sa svijetom kojeg nosim u sebi. Kakve je samo misli i poruke kroz godine izvezla ta nit... I otpetljavam je za sobom poput Arijadne - gdje god da idem, što god da radim: kupujem odjeću, slušam prijatelje, ručam, tugujem, priželjkujem, nadam se i tražim... Taj glas me vraća na zemlju kada poletim previsoko.
Južina trese okna prozora. Babin glas poput jeke odzvanja dnevnim boravkom: ...same buhe..., mazali smo se s petrolijun..., gladni i bosi bili..., dođe mi grop u grlo... nevoja bila u Fabriku..., naučili smo puno fatigat..., bila sam osikla vrh prsta..., bi je Bog i batina tamo..., mokre bimo bile...
Zatamnila se soba i spušta se mrak. Staro stablo naranče u dvoru šušti i klopoće pod vjetrom i rijetkim kapima kiše. Babi je upaljena televizija. Gleda Večeru za pet.
...
Kratka priča nastala 2010. za natječaj Centra za ženske studije pod nazivom „Kratka priča je ženskog roda“. Objavljeno 20. 02. 2011., na blogu Kratka priča.
