Zamišljene budućnosti: Turizam (izložba Korčula)

Centralni motiv projekta „Zamišljene budućnosti (Turizam)” neostvareno je turističko naselje zamišljeno na drugim Međunarodnim susretima umjetnika u Veloj Luci 1970. za lokaciju obližnje uvale Plitvine. Generalni plan kubanskog arhitekta Ricarda Porroa, naselja u obliku ljudskog tijela, razrađivao je tridesetak međunarodnih urbanista, teoretičara, arhitekata i umjetnika.

Administracija je na položaju glave, smještajne jedinice u ekstremitetima, restoran u želucu, park/labirint je na mjestu crijeva, dok je komunikacija s morem na mjestu genitalija. Naselje je zamišljeno kao svojevrsni gesamtkunstwerk koji je sintetizirao arhitekturu, skulpturu, slikarstvo i turizam u novom, slobodnom društvenom ozračju.

U projektu su kroz film, VR instalaciju, grafike i skulpture oživljene neostvarene utopijske ideje prepletene s dokumentacijom arhitektonskih vizija i umjetničkih radova koji su osmišljeni za turisičko naselje: skulptura srca Aline Szapocznikow, land-art intervencija Uga la Pietre na obližnjem otočiću Ošjak, mozaik nepoznatog autora, funkcionalna skulptura „Tobogani” Pierrea-Martina Jaccota i „kuća za muzičara” slikara Claudea Bellegardea u obliku stiliziranog penisa. Projekt propituje zamišljanje mogućeg turizma i njegovih usmjerenja kroz vizionarsku arhitekturu, ostavštinu modernizma 1970-ih, uspostavljajući u odnos projekcije budućnosti i njena ostvarenja te današnju društvenu osviještenost shvaćanja i planiranja prostora.

Film „Zamišljene budućnosti (Turizam)” uvodi nas u mediteranski pejzaž, a model utopijskog naselja predstavlja vizualnu bazu filma na razmeđu analognog i digitalnog svijeta. U filmu je korištena i video arhiva o prvim Međunarodnim susretima umjetnika u Veloj Luci 1968. gdje je ostvareno mnoštvo mozaika, i audio arhiva s glasom Ricarda Porroa koji govori, na francuskom, o projektu dok je još bio u nastajanju, te decenijama kasnije, na engleskom, o istom projektu, kada ga je uvrstio u niz neostvarenih projekata. Uporabom osciloskopa u obradi slike film predstavlja novi set artefakata i izgleda, ostvarenih u suradnji s Ivanom Marušićem Klifom.

Poliptih „Srce (Za Alinu)” posvećen je poljskoj umjetnici Alini Szapocznikow (1926. – 1973.), čije su dvije dokumentarne fotografije makete skulpture za turističko naselje uključene u sam rad. Ove, dosada neobjavljene, fotografije pronađene su tijekom višegodišnjeg istraživanja u privatnoj arhivi pokretača Međunarodnih susreta Petra Omčikusa (1926. – 2019.) i njegove supruge Kose Bokšan (1925. – 2009.).

Autor projekta je Darko Fritz, suradnik na izradi arhitektonskog modela arh. Tomislav Tabain, 3D renderinga Dimitri Medvedev, tretmana slike osciloskopom Ivan Marušić Klif, VR okružja Vedran Gligo. Film je nastao u ko-produkciji Kreativnog sindikata i Sive zone (montaža Hrvoslava Brkić, glazba Francisco Lopez, kamera Boris Poljak).

VR rad „(Un)Real Resort” i istraživanje producirala je udruga siva) (zona u sklopu projektne linije Povijest suvremenosti: Međunarodni susreti umjetnika u Veloj Luci (1968-1972.), kojim je napravljen uvid u privatne i javne arhive u Hrvatskoj, Francuskoj, Italiji, Poljskoj i Srbiji.

Utopija, distopija ili nešto između?

Sani Sardelić

Zamišljene budućnosti: turizam, umjetnički je rezultat višegodišnjeg  projekta kroz promišljanje mogućih budućih svjetova, te znanstveno istraživanje i kreiranje konceptualnih umjetničkih rješenja autora Darka Fritza.  Temelji se na arhitektonsko - urbanističkom idejnom rješenju i maketi turističkog naselja u obliku ljudskog tijela kubanskog arhitekta Ricarda Porroa (1925.–2014.) nastalom  1970., tijekom bienalne manifestacije Međunarodni susreti likovnih umjetnika u Veloj Luci.  U samoj su razradi projekta sudjelovali i drugi umjetnici, aktivni sudionici Međunarodnih susreta u Veloj Luci, što je u svom radu Fritz posebno apostrofirao. Fritzov rad prethodno je predstavljen tijekom veljače 2024.  u Zagrebu (Galerija Kranjčar) i tijekom ožujka 2024. u Splitu (Salon Galić).

Darko Fritz se, sukladno dosadašnjim kustoskim i umjetničkim preokupacijama, takoreći, reciklažno poigrava s nerealiziranim arhitektonsko – urbanističkim djelom Ricarda Porroa, putem iluminativnog citatnog dijaloga za čiji je fizički smještaj u realnom prostoru, poput utopije,  bila predviđena jedna od prirodnih, tada još uvijek djevičanskih, turizmom netaknutih uvala otoka Korčule – Plitvine pokraj Vele Luke. I  sam se citirani autor, Porro, oslonio na umjetničkog  prethodnika; riječ je o talijanskom manirističkom slikaru Giuseppeu Arcimboldu, učeniku samog Leonarda de Vincija. Fantazam i efekt bizarnosti Arcimbolda suvremenicima se nije osobito uklapao u konvencionalna očekivanja, bio im je tek kratkotrajno zabavan i uskoro zaboravljen, te se čini kako je njegov čudesan svijet bio previše čak i za manirističko razdoblje. No, otkrivaju ga predstavnici nadrealizma i dadaizma početkom 20. stoljeća. Nizu autora kojima je ovaj jedinstveni fantazmagoričan Arcimboldov svijet bio izazovan, početkom sedamdesetih godina 20. stoljeća priključuje se i arhitekt Richardo Porro. U želji za sintezom vizualnih umjetnosti, te njenim povezivanjem s organskim, napose antropomorfnim formama, kao jednom od odrednica suvremene umjetnosti, Porro osmišljava turističko naselje u obliku ljudskog tijela, s posebnom ulogom pojedinačnih tjelesnih organa. Tako su, primjerice, recepcija i jedinice administrativnih poslova smještene unutar glave, restoran je u središnjem djelu sukladno položaju i ulozi trbuha u ljudskom tijelu, dok su sobe i  prostori noćnog odmora postavljene u  predio ekstremiteta. Posebno je dojmljiva komunikacija s morem na mjestu genitalija. To vrlo specifično oblikovano arhitektonsko idejno rješenje nije lišeno humora, čak i s katološkog, odnosno osobitog dojma koje na nas ostavlja pretilo, stameno ljudsko tijelo s nedvojbenim muškim spolnim obilježjima koje se izležava na plaži.  Kroz metaforične naočale čitamo turizam sunca i mora u punom zenitu.

Hiperrealistički element Fritzovog rada Zamišljene budućnosti: turizam jest rad Srce za Alinu. Tim segmentom se na posebno dojmljiv način dokida komedija tijela, bolno nas suočavajući s nezaraslim ranama živućih sudionika Drugog svjetskog rata, posebice holokausta.  Središnja pojavnost - Srce za Alinu jest nerealizirana skulptura srca Aline Szapocznikow (1926.–1973.), koju Fritz vizualizira s posebnom pažnjom. Nastavno na prvi dojam komike i začudnosti Porrovog rada, susret s Alininim srcem podsjeća nas na Critchleyev podnaslov knjige „O humoru“: Naše duše – šupci. (2002:51)

Film i VR instalacija, te filmski isječci i drugi vizualni materijali postavljeni unutar osvijetljenih kutija, otvaraju nam pogled na futurističke prizore, koji potiču različite emocije; od čuđenja, nelagode, pa čak i jeze, otud problem distopije. Turizam nam se danas nameće, a najčešće i prihvaća kao jedini supstrat napretka. U prostorima koji se percipiraju kao poželjne turističke destinacije, vrijeme mijenja naš prostor i nas u njemu brže no ikada do sada. Turizmu smo spremni podrediti životne ritmove svakodnevice i dugoročno mijenjati prioritete. S današnjim vremenskim odmakom od Porrovog arhitektonsko – urbanističkog  idejnog projekta, te s iskustvom brojnih Betonskih spavača na istočnoj obali Jadrana, Zamišljene budućnosti: turizam nisu tek vizije, nego nerijetko bolna i neshvatljiva stvarnost opredmećena u našoj, ljudskoj nebrizi za najvažniji resurs – prostor. Čini se, kako nas rad Darka Fritza upravo na to upozorava.