Kvadratni metar kulture u Dubrovačko-Neretvanskoj županiji

Autorica je kupila zemljište veličine jednog kvadratnog metra na otoku Lastovu u Dubrovačko-Neretvanskoj županiji. Umjetnički rad Kvadratni metar kulture u Dubrovačko-Neretvanskoj županiji dio je višegodišnjeg projekta Mein Kulturkampf koji uključuje akciju kupovanja zemljišta na različitim lokacijama diljem Hrvatske, s ciljem kulturne revitalizacije tih istih prostora. Kupljeni kvadrat koristi se isključivo u kulturne svrhe.

Kupovinom kvadratnog metra zemljišta na Lastovu i njegovim upisom u zemljišne knjige, kultura u Dubrovačko-neretvanskoj županiji dobila je svoju preciznu lokaciju. Bivši vlasnici kvadrat su otvorili sadnjom limuna na kupljenoj parceli, čime se projekt u tom dijelu Hrvatske otvorio za buduće kulturne dijaloge i manifestacije.

O projektu piše Martina Bratić:

Uz logističke akcije kupnje, zatim održavanje kulturnih događanja na parcelama, te bilježenje cjelokupnoga procesa, Jelena Lovrec ovim radom umrežava brojna važna pitanja koju kulturna produkcija jedne zemlje generira i problematizira.

Uokviren koncepcijskom logikom angažirane umjetnosti i kao svojevrsni in situ projekt, rad 1mkuture u svojoj se fizičkoj realizaciji ogleda u fotografijama kao svojemu artefaktu. Godine 2014. Jelena Lovrec od jedne je europske fondacije, i njezina programa koji se bavi kulturnim međunarodnim suradnjama, za realizaciju svojega projekta dobila sredstva koja je potom odlučila vratiti onoj istoj kulturi u okviru koje i sama djeluje – kulturi svoje zemlje. Problemska pozicija ovoga rada počiva upravo na tezi da je kultura, nažalost, (u domaćim) društveno-institucionalnim okvirima tek podstanar, a Jelena Lovrec ovim radom takvu nezavidnu poziciju kulture kritički propituje, istovremeno ju i snažno destablizirajući.

Otpočevši s projektom, umjetnica je podcrtala dva ključna problema; to su odnos centra i periferije u ocrtu jedne regionalne kulture te samo mjesto koje kultura u našemu društvu zauzima. Drugim riječima, autoričina umjetnička gesta postavlja dva ključna pitanja: što ja kao autorica mogu učiniti za kulturnu produkciju svoje zemlje (i to i onih najzabačenijih krajeva, svoj centralizaciji unatoč), ali i pitanje koje u potpunosti uvjetuje ovo prethodno: kakvu to poziciju kultura u Hrvatskoj ima i koliko ona prostora, u takvoj konstelaciji, uopće treba? Jelena Lovrec kaže – 1m2 čini sasvim dovoljan prostor kakav kulturi kao pukome nominalnom čimbeniku identiteta ove zemlje pripada. Ovim se projektom jednako tako otvorilo i pitanje kulturne (de)centralizacije, odnosno – problema gdje se ta ista kultura, lokalno nedovoljno promovirana i poticana, gotovo beziznimno aktualizira u gradskim centrima. A u vidu imajući ove druge krajeve, i taj je 1m2 gotovo previše, uvjerena je autorica.

Tako je u nastojanju vraćanja spomenutih sredstava kulturi svoje zemlje, Jelena Lovrec odlučila kupovati zemljišta diljem Hrvatske. S obzirom na to koliko se prostora i važnosti kulturi u Hrvatskoj daje, taj se ekvivalent u metričkome sustavu pokazao kao jedan kvadratni metar; a njezin plan uključuje kupnju 1m2 po županiji. Projekt je najprije uvjetovao pronalaženje ljudi koji su bili voljni prodati jedan kvadratni metar vlastite zemlje i pretvoriti ga u mjesto kulture, odnosno u mjesto gdje (hrvatska) kultura može dati najbolje od sebe. Ideja kupnje najmanjega mogućeg komada zemlje nije, dakako, bila nimalo jednostavna, a autorica je bilježila baš svaki pravni korak koji je akcija uključivala. Fotografije koje dokumentiraju njezino putovanje, zaokruženo činom zabilježavanja i označavanja svakog pojedinog zemljišta gotovo kao land art-a, dodatno naglašavaju kakvo mjesto kulturi u Hrvatskoj pripada: to je mjesto koje je zabačeno, nevidljivo i koje je nereprezentativno.

Proces je također uključivao upoznavanje s pravnim sustavom i sustavom vlasništva u Hrvatskoj, zatim komunikaciju s odvjetnicima, javnim bilježnicima i lokalnim poreznim službenicima, a čije je nerazumijevanje umjetničine ideje samo još dodatno ukazalo na inicijalni problem. Ipak, ovakav tipičan work-in-progress rad, s pomalo atipičnom vizijom koja nema svoj krajnji rezultat pa niti zamišljen svršetak, u tri je godine prerastao u svoju drugu, utilitarnu fazu. Kupljeni se kvadrati, naime, upisuju u zemljišne knjige, čime se kulturi dodjeljuje i njezina jasno precizirana lokacija. Nadalje, još u prvoj fazi, Lovrec je zamislila da kupljena zemljišta na neki način ‘vrate dug’ kulturi ove zemlje i domaćoj kulturnoj produkciji, s idejom da se upravo na tim pojedinačnim metrima odvijaju različite kulturne manifestacije.

Kako je ideja da svako kupljeno zemljište i dalje svoje prethodne vlasnike ili korisnike na stanovit način ‘poveže s kulturom’, tako je prva akcija kojom se ujedno i otvara pojedini kulturni kvadrat uvijek rezervirana za predstavljanje ljudi koji su tu istu parcelu autorici prodali. Ti su pojedinci, naime, za Jelenu Lovrec kultura te oni samostalno odlučuju o načinu na koji će intervenirati unutar zadanoga kvadrata; u potpunosti su slobodni izraziti se na sebi svojstven način, kao što su i slobodni odlučiti i predstaviti ono što za njih kultura jest. Takvim se osobnim pomacima svaki od sudionika ‘svojega kvadrata’ postavlja u novu situaciju, sasvim drukčiju od bilo čega ranije doživljenog; on će ili ona, jednako tako, preuzeti i jednu novu odgovornost, koja sa sobom otvara i nova pitanja, pa i nove svjetonazore.

Kao još jedan aspekt ‘ovidljivanja’ čitavoga projekta, svaku je akciju moguće pratiti putem interneta, kako uživo, tako i naknadnom snimkom. Na taj se način tradicionalna poimanja publike i posjetitelja na stanovit način izmještaju, a sami kvadrati, kao i akcije koje se na njima događaju, postaju poligoni kulture otvoreni svima.

Tim se akcijama projekt 1mkulture pretvara u stvarnu kulturnu platformu, ovom pojedinačnom epizodom generirajući i ono što je Joseph Beuys poimao pod idejom socijalne skulpture, a u kojoj svaki aspekt života nudi mjesto kreativnosti. Dovesti ljude različitih zanimanja, godišta, interesa, navika i pozadina, uključiti lokalno stanovništvo, pa i pojedince koji to ne očekuju, potaknuti ih na stvaralaštvo, na kreativnost, na sudjelovanje. A to je po meni, u punome smislu riječi – ‘socijalna skulptura’, zaključit će Jelena Lovrec.