Kritički turizam: Walk(in)Past, mikro rezidencija i vodstvo

Anita Bačić
19. 05. 2018. - 25. 05. 2018.
Kustos/i: Sonja Leboš
Potpora: Australia Council for the Arts, Blast Theory, pvi collective

Blato
21 - 23. 5. vodstvo kroz Blato
prema dogovoru 0955521497 ili anita@onesixty.net

Osnova projekta su osobna sjećanja bivših stanovnika Blata koji su emigrirali u Australiju. Emigranti postaju prpripovjedači koji, kroz pomoć telefona, osobno vode turu kroz Blato.

Ukoliko želite postati šetač između 21. i 23. 5. i sudjelovati u vodstvu (bez naknade), kontaktirajte Anitu na 0955521497 ili anita@onesixty.net

Anita Bačić sudjeluje je u artist-in-residence programu sive) (zone, koristeći studiju slučaja mjesta Blato kao početnu točku unaprijeđivanja svojih istraživanja prostora i mjesta koji spajaju narative hrvatske migracije u Australiji s onim što je ostalo iza njih.

Proces projekta Anita je dokumentirala u blogu Blato Project.

U emisiji U potrazi za boljim životom emitiranoj 29. 5. 2018. na HRTu gostovala je Anita Bačić, govoreći o ovom projektu.

Iz emisije:
'Anita je rođena na Tasmaniji, roditelji su stigli u Australiju kasnih 60-ih. Iako se preziva Bačić, obiteljska loza nije korčulanska. Otac je iz Miljavaca, majka iz Kutine. Na Tasmaniji je istraživala priče doseljenika iz Blata, kojih u Australiji ima dosta. Nastavlja s projektom i na Korčuli. Ideja je slijediti put ljudi i njihove sudbine, povezati imigrantske priče s prostorom.
Pronalazim u Australiji ljude koji još imaju veze s Blatom. Mnogi od njih volontiraju u projektu te navode današnje stanovnike Blata da koračaju mjestom na tragu uspomena i mjesnih priča. Fizička mjesta tako su povezana s uspomenama. Na tom projektu surađujem sa korčulanskom udrugom Siva zona, objašnjava Anita.
Mnoge su hrvatske obiteljske loze, ne samo otočne, uhvatile korijenje na zapadu kontinenta. U potrazi za boljim životom, nakon što je filoksera poharala dalmatinske vinograde.'

Emisiju U potrazi za boljim životom možete u cjelosti vidjeti na priloženoj poveznici, a Anita se pojavljuje od 4.06 do 4.50 minuti.
http://magazin.hrt.hr/445683/u-potrazi-za-boljim-zivotom

 

Walk(in)Past :: (u)šetati u prošlost

Sonja Leboš

Australska umjetnica Anita Bacic kontaktirala je sivu) (zonu po prvi puta 2014. godine, dirnuta istraživanjem koje smo proveli na temu sela Blato na otoku Korčuli u suradnji s Mađarskim centrom za suvremenu arhitekturu – KÉK. Od tada, Anita posjećuje otok Korčulu i razvija s nama dugoročni projekt na temu kriza i emigracije.
Za razliku od priča o “gastarbajterima” (što je kolokvijalni naziv za jugoslavenske radnike na privremenom radu u Njemačkoj), pričama o “dijaspori,” odnosno o ljudima koji su emigrirali preko oceana do Australije, Argentine, Čilea, Kanade, Novog Zelanda ili Sjedinjenih američkih država, umjetnički se bavila (prema mom saznanju) samo Kristina Leko u njenom velikom dispozitivu naslova Amerika, umjetničkom radu koji je govorio o sudbinama žena i njihovih obitelji koje su emigrirale iz Hrvatske (uglavnom s otoka) u SAD tijekom 20. stoljeća.
Priče o emigraciji bile su gurnute u zapećak moje svijesti sve do 2014. godine kada su kolege iz Budimpešte inicirali istraživanje Blata, te kada smo se zajedno počeli baviti razlozima zašto je Blato, prekrasan mali gradić u srcu najplodnije korčulanske doline, bio pogođeno snažnim emigracijskim valom u drugoj polovici 1920-ih. Kolege iz Budimpešte izgubili su interes za Blato, uglavnom iz osobnih razloga koji nisu interesantni za ovaj esej, ali Anita Bacic se zainteresirala za projekte sive) (zone. Za vrijeme prve Anitine umjetničke rezidencije 2015. godine, Anita i ja provele smo mnoge dane istražujući u lokalnoj knjižnici grada Korčule, Općinskom arhivu Vele luke, kao i u podružnici Hrvatskog državnog arhiva u Žrnovu. Dok smo čitale o iskustvima ljudi koji su iseljavali na druge krajeve svijeta, i tamo živjeli ponekad u još lošijim uvjetima od onih koje su ostavili na hrvatskim otocima, postale smo snažno motivirane tim očitim nesrazmjerom: dvije su stranice novčića koji je bačen pri odluci da se napusti vlastiti dom. Na jednoj strani novčića bila je priča o novom i obećavajućem krajoliku, plodnoj zemlji i svim mogućim olakšicama koje čekaju one koji će doseliti. No, na drugoj strani novčića bila je često posvema druga slika, vrlo različita od predodžbe obećane zemlje kakve se nudila s plakata kojim su se privlačili doseljenici u tada još uvijek nenaseljene krajeve Australije.
Kako su “obećane” zemlje privlačile doseljenike – koje su bile vizualne predodžbe kojima su se služili? Tijekom istraživanja provedenog u Australiji, Anita je pronašla plakate kojima se 1948. godine služila australska vlada kako bi privukla doseljenike. Slike mišićavih muškaraca podsjetile su nas na slike mišićavih muškaraca s druge strane ideološkog spektra u svijetu u kojem se tzv. Hladni rat tek zagrijavao: soc-realizam Varšavskog pakta.
Godinu dana kasnije, 2015., Anita i ja upoznale smo Toni, djevojku koja se preselila s Novog Zelanda u Korčulu. Dok je Anita rođena u Australiji netom nakon što su njeni roditelji emigrirali iz Hrvatske u Australiju sredinom 1960-ih zbog ekonomskih razloga, Toni se rodila u drugoj generaciji hrvatskih doseljenika na Novi Zeland.  Kao dijete Toni je slušala priče o Korčuli od svoje bake. Desetljećima nitko od njene obitelji nije posjetio Korčulu, ali u pričama koje je Toni slušala na Novom Zelandu, Korčula je postajala gotovo mitsko mjesto. Kada je stigla na Korčulu, Toni je otkrila svoj osobni mit, zaljubila se i odlučila živjeti na otoku koji je njena baka napustila u neka davna, davna vremena.
Anita i ja nastavile smo razmišljati te smo zajedno aplicirale za rezidenciju u Parramatti u Sydneyu 2016. godine. Nažalost, u gustom rasporedu kulturne radnice i nezavisne znanstvenice, krajem 2016. godine pozvana sam da održim predavanje u Čikagu u travnju 2017. godine, te mi je bilo neizvedivo da pred-financiram dva prekooceanska leta.
Anita je pak otišla u Parramattu i radila marljivo na pitanjima migracije. Između ostalog, povezala se s hrvatskom zajednicom u Sydneyu. Mnogi članovi te zajednice bili su porijeklom iz Blata.
U srpnju 2017. godine Anita me povela u zadivljujuću šetnju Blatom. Opremila me na način da sam se osjećala kao kiborg. Na mojim prsima njihao se snimač koji je trebao snimiti konverzaciju s čovjekom koji se nalazio u Sydneyu, a koja se odvijala putem slušalica u mojim ušima. Zazvali smo Johna,* čovjeka koji živi u Sydneyu od 1957. godine, da me svojim sjećanjima vodi kroz Blato. Konverzacija koja je prostorno pokrila udaljenost od više od pola planete, uz delay od samo nekoliko sekundi, započela je u Poštanskom uredu u glavnoj ulici Blata, što je česta početna točka naših blatskih šetnji. Pozdravila sam Johna koji je sjedio kod kuće u Sydneyu, i on je pozdravio mene. Anita mi je uputila ohrabrujući pogled, a ja sam se osjećala kao da ću krenuti na putovanje kroz vrijeme. Bile smo toliko uzbuđene, to što smo činile bilo je više od rada, bilo je to mitsko iskustvo i za Anitu i za mene, lansiranje procesa koji nam je istovremeno otvarao oči za nova saznanja i bio pregnantan sjećanjima drugih ljudi i njihovih osjećaja, blisko ispremreženih s ulicama grada kojeg su napustili pod drugačijim, često traumatskim okolnostima (jer što je napuštanje doma da bi se otišlo u udaljenu zemlju doli traume?!).
Hodala sam glavnom blatskom ulicom, flankiranom velikim drvoredom lipa, navodno najvećim drvoredom u Europi nakon onog u berlinskoj aveniji Unter den Linden. “Na mojoj desnoj strani je park, napravljen 1950-ih, a na lijevoj strani mi je nogometno igralište”, govorila sam Johnu. “Moj  svekar je tamo igrao nogomet.” Uzbuđeno sam sjela na klupu: “Odista? Je li Vam ikad rekao zašto je napustio Blato?”.  Kako me to pitanje učinilo lošim etnografom. Umjesto da ga pustim da mi ispriča priču, ja sam već postavila pitanje koje je trebalo podcrtati moju poantu. Srećom, John je bio mudriji od mene. Zašutio je na nekoliko trenutaka a onda rekao: “Samo nastavite hodati.” Nastavila sam hodati, pomalo zbunjena, ponešto posramljena. Rekla sam mu kako se približavam osnovnoj školi, ali John nije pohađao tu školu: napustio je Blato u dobi od sedam godina.
Tako sam shvatila da je taj meni nepoznati čovjek s kojim sam razgovarala na planetarnoj udaljenosti 17 godina stariji od mene. John je rođen u Blatu 1950. godine, pet godina nakon službenog završetka Drugog svjetskog rata.
John me uputio da skrenem desno na kraju parka. Rekla sam mu da se s moje lijeve strane nalazi Sokolana, gdje se nakon Drugog svjetskog rata nalazilo kino (to sam naučila iz istraživanja sive) (zone na temu kina na otoku). John mi je ispričao priču o svojoj starijoj sestri i projekcionistu kojem se ona sviđala pa je on dozvoljavao Johnu da ulazi u kino bez karte. John je smatrao vrlo važnim naglasiti da nije bilo ničega između njega i njegove sestre, jer: “Imala je tek 14 godina”. Shvatila sam zašto je to bilo važno. Ako sam nešto naučila kao etnologinja, to je koliko obiteljske časti čuvaju ženski članovi obitelji. I ovdje sam opet prekinula Johnovo vodstvo glupim pitanjem: “Je li karta bila skupa?”.
John je i opet zašutio na nekoliko trenutaka, pa sam tako znala da je moje pitanja neumjesno, opetovano. Još jednom, moja etnografija me iznevjerila.
Nastavila sam hodati prema mjesnoj crkvi i sjela ispod velikog drveta. John mi je rekao kako su on i njegovi prijatelji, djeca u Blatu 1950-ih, običavali čekati na tek vjenčane parove koji bi im dobacivali slatkiše.
Upitala sam: “Dakle ljudima je bilo dozvoljeno vjenčanje u crkvi, zar ne?” Oni hrabri su to radili, bio je Johnov odgovor.
Očito, John to nije mogao zaključiti sâm u dobi od 5 ili 6 godina, bilo je to nešto što ga je netko naučio. Ali, to nije u mom fokusu sada. Kako bilo, iznenada, veza se prekinula.
Nazvala sam Anitu sa svog mobitela, stigla je brzo i ponovo me kiborgizirala.
Nazvali smo Johna i objasnili mu da se veza prekinula. Nastavila sam hodati, ovog puta s Anitom uz sebe, te smo zajedno stigli do stare kuće Johnove obitelji. Pored nje, John je kupio još jednu kuću. Iako je tijekom 60 godina posjetio Blato tek dva puta (jednom sredinom 1990-ih i jednom 2010-ih), John posjeduje dvije kuće u Blatu.
Sjedila sam ispred jedne od tih kuća, čarobne barokne palače – kaštela dok mi je John govorio o životu njegove obitelji u 1950-ima. Johnov otac nije posjedovao nikakvu zemlju. Prije Drugog svjetskog rata, radio je na zemlji drugih ljudi. Nakon Drugog svjetskog rata, dobio je komad zemlje na obrađivanje. Taj komad zemlje bio je sedam kilometara udaljen od Blata, i trebalo je hodati uzbrdo. “Zamislite nas kako hodamo uzbrdo po vrućini, bez magarca, jer samo su dobrostojeći posjedovali magarca. Morali smo hodati sedam kilometara rano ujutro u polje, ponekad samo s kruhom i vodom, radili smo cijeli dan, vraćali se pješice, još sedam kilometara nazad po mraku.”
I tada me pogodilo. Iako sam čitala puno o siromaštvu koje je prisililo ljude da napuste Blato, tek tada, dok sam sjedila u sjeni kaštela, shvatila sam kako su neumjesna bila moja pitanja. Johnova obitelj je bila gladna i život je bio težak: industrija u Blatu nije još stavljala kruh na stol, to je bila nagrada tvrdoglavima koji su ostali. Naravno da je karta za kino bila skupa! SVE je skupo kada si siromašan. Osjećala sam se posramljeno, gotovo sam osjećala okus svoje indolencije u omari tog srpanjskog popodneva.
John mi je ispričao priču o svojoj sestri, ženi koja je provela većinu života čuvajući koze. Naučila je čitati i pisati, ali nije koristila te vještine, uglavnom je koristila svoje koze koje su joj bile jedine družice. “Vidio sam je kada sam došao 1990-ih, njene oči su bile,...Ne znam, znate, te oči nevinih ljudi, kao u ljudi koji su živjeli u neka drevna vremena”, objašnjavao mi je John. Mogla sam čuti, i gotovo razumjeti, religiozno strahopoštovanje koje je toliko tipično za Dalmaciju.
I onda nas je tehnologija iznevjerila, opet. Veza se prekinula. Anita je poslala Johnu poruku da ćemo ga nazvati da se oprostimo. Tako smo i učinile. A onda je Anita provjerila snimač. I tu nas je tehnologija iznevjerila: konverzacija nije bila snimljena.
Tako je razgovor koji smo vodili John i ja također ostao samo u mom umu, i oživljavati će u mom biću sa svakim korakom kojim će moje tijelo pamtiti amfiteatralnu strukturu Blata kojom odzvanjaju priče njegovih sadašnjih i prošlih stanovnika.
Anita nas je posjetila ponovo 2018. godine kada je pripremila peripatetički format Walk(in)Past / (u)šetati u prošlost, koji se uvelike oslanjao na naša iskustva iz 2017. godine. U 2020. godini trebale smo predstaviti naš rad u mediju izložbe u Galeriji VN u Zagrebu, ali globalna pandemija uzrokovana COVID-19 virusom osujetila je te planove.
Trenutno, Anita i ja pokušavamo doći do informacija o kampovima koji su u Beču organizirani za jugoslavensku emigraciju koja je željela za Australiju. Anita zna tek da su njeni roditelji proveli neko vrijeme u takvom jednom kampu prije no što su dobili vizu za Australiju.
I za mene i za Anitu, ovaj projekt je sada više od rada: on je postao prijateljstvo i životna avantura u vremenu i prostoru.


* John nije pravo ime.

O autoru

Anita Bačić je umjetnica sa sjedištem u Hobartu (Australija), a istražuje stare i nove medije, s fokusom na interaktivna iskustva. Bačić je fascinirana konstrukcijom narativa, imaginarija i iskustava, te načinom na koji kao individue možemo interaktivno doprinijeti tim procesima. Anita sustavno istražuje radove koji ohrabruju znatiželju, participaciju, osobne veze i autorefleksiju koja zauzvrat potencijalno izaziva naše percepcije te načine na koji vidimo i interpretiramo svijet oko nas.
Nedavno je završila šetnju koja je bazirana na odnosu spram određene lokacije, konkretno radi se o ulicama grada Moonah, Tasmania a projekt se zove “an/other time”. Projekt dijeli osobne neispričane priče migranata nakon 2. svjetskog rata koji su došli na Tasmaniju sredinom 20. stoljeća. Njihov doprinos građenju tasmanijskog društva nije dovoljno prepoznat kao dio povijesti Tasmanije.
Bačić posjeduje diplomu Master of Fine Arts, School of Media Arts from COFA, UNSW te prvostupničku diplomu Bachelor of Fine Arts from Tasmanian College of the Arts, UTAS. Dobitnica je stipendija i nagrada u Australiji i internacionalno, a bila je i sudionicom brojnih rezidencija, uključujući Cité Internationale des Arts artist residency u Parisu te Artist in Residence u Artspace, Sydney.
Radovi Anite Bačić izlagani su u Australiji i internacionalno, a sudjelovala je na raznim festivalima: Festival of Voices, Parramatta Lanes, White Night Melbourne, Nextwave Festival, Electrofringe New Media Arts Festival, ANAT’s Portable Worlds I & II (AUS), amberPlatform (TK), Videobrasil and File (BR).