zvučne ekologije

Zvučne ekologije povezuju sve sudionike antropocena kroz zvuk. Od 1967-e do 1970-e francuski kompozitor Luc Ferrari je na otoku Korčuli snimao je zvukove sa kojima je, je uz minimalno procesiranje ili manipulaciju, komponirao svoj seminalni soundscape rad "Presque Rien / Almost Nothing No. 1: Daybreak at the Seashore", pri čemu je prigrlio sve zvukove okoliša kao jednako vrijedne za rad, što je opisao kao "odsustvo apstraktnih zvukova".

Članica udruge Siva zona Manja Ristić objavila je zvučnu kartu Korčule.

U organizaciji Sive zone, Robertina Šebjanič je snimala podvodne zvukove u korčulankom akavatoriju tijekom rezidencije Aqatocene sa Annick Bureau i performansa Podmorje: Bijeg od (zvučnog) zagađenja.

Kroz izlagački program, Siva zona od samih početaka predstavlja umjetnost zvuka u kontekstu zvučnih ekologija. Projekt Radioastronomy novozelandske grupe Radioqalia (Adam Hyde i Honnor Hager) povezuje observatorije iz cijelog svijeta i prevodi položaj zvijezda u zvuk. Zvučna instalacija Leah Barckley Sound Mirrors / Zrcala zvuka istražuje rijeke kao za život neophodne tekućine ljudskih zajednica te podcrtava vrijednost osluškivanja prirode u trenutnom stanju ekološke nesigurnosti finim tkanjem raznolikih zvukova prirodnih okruženja i ljudskih glasova u gusto i nepredvidivo zvučno okruženje. Leah je održala i performans Shifting Nature / Pokretanje prirode, baziran na terenskim snimanjima provedenim u Australiji, Indiji, Koreji, Kini i Brazilu

Udruga Siva zona je jedna od osnivačkih članova mreže Central European Network for Sonic Ecologies (CENSE).