Život jadranskih otoka okom kamere

Projekt Kinematografija jadranskih otoka kompleksan je aspekt programske linije sive) (zone pod naslovom Povijest suvremenosti. Dostignuća 20. stoljeća, koja se u posljednjih 20-ak godina niječu, omogućila su većini stanovnika planete komotniji i, prije svega, izuzetno dug život u odnosu na prethodna stoljeća. Dalmacija, Kvarner, Istra i otoci dokumentiraju se u filmskom mediju tijekom čitavog tog dugog 20. stoljeća, pa čak i ranije: Alexandre Promio snimio je 1898. godine,  u Šibeniku i Puli sedam kratkih filmova o austrougarskoj mornarici, "koji se smatraju prvim poznatim filmskim zapisima ne samo u nas nego i u ovom dijelu Europe" (više ovdje). Snimke šibenske, a najvjerojatnije i zadarske luke (više ovdje) datiraju od 1904. godine, a od tada obala i otoci, kako se kaže u Dalmaciji, "figuraju" u brojnim dokumentarnim i igranim filmovima, i to i u domaćim i stranim produkcijama. Tako je splitska luka reprezentirana u istoimenom filmu "Splitska luka" Josipa Karamana 1911. godine, a tijekom 1920-ih i 30-ih godina život na obali i otocima bilježila su velika imena naše međuratne kinematografije i prakse vizualne antropologije: Drago Chloupek, Milovan Gavazzi, Aleksandar Gerasimov, Oktavijan Miletić i Maksimilijan Paspa. Brojne filmove nastale u stranim produkcijama iz međuratnog razdoblja, ponajviše iz njemačkog govornog područja, tek treba otkriti. Malo znamo o filmskim zapisima iz vremena NOB-a, zasigurno ih je bilo, a dokumentiranje života na obali i otocima nastavlja se intenzivno nakon Drugog svjetskog rata.
Upravo tom razdoblju posvećena je ova mala virtualna izložba, omogućena velikodušnošću Zagreb-filma, kao rijetke filmsko-produkcijske kuće u nas koja brine o svom arhivu i čini ga dostupnim, što omogućava istraživačima da rade svoj posao. Filmovi Branka Belana "Tunolovci" i "Ribari s Jadrana", oba iz 1948. godine, godine koja je obilježena temeljitom transformacijom globalnog statusa socijalističke Jugoslavije, obilježavaju početak te nove ere dokumentarizma kojim je Jadran stavljen u fokus, izoštravajući obrise ljudi, krajolika, kulture,...života Jadrana kakav je bio sredinom 20. stoljeća. Tako je ovaj minijaturni pregled kronološki zaokružen filmom "Otok, čovjek, krš" Branka Marjanovića iz 1982. godine, u vrijeme kada nove tehnologije donose i drugačiji pogled u tada već i bitno drugačijem okružju. Diskurzivno pak, zaokružujem ga filmom "Mediteranski prozori" iz 1960. godine, i opet Branka Belana, koji diskretno i poetski podcrtava žensku prisutnost u uglavnom od muškaraca oblikovanom, opisanom pa i filmski dokumentiranom svijetu. Tim više je doprinos autorica kao što je Lidija Jojić dragocjeniji za stvaranje novih narativa.
Najviše prostora dala sam fotogramima iz filmova "Bura" i "Ljudi, godine, more", jer njihove poetike snažnom bliskošću progovaraju o suživotu ljudi i mora. Iz tog razloga povezujem ih i sa moćnim djelom Vittoria de Sete, koji je, za razliku od naših autora koji to jednako zaslužuju,  svjetski priznat filmski lirik mediteranskog kruga.
Slažući ovu minijaturnu virtualnu izložbu, namjerno ne govorim o prirodnom, jer ovi filmovi pokazuju da kada govorimo o životu na moru i s morem, govorimo o intenzivnom prožimanju (ljudske) kulture i prirode. Iz današnjeg rakursa života u antropocenu, odnosno kapitalocenu, kada je svaki ljudski habitat reprezentiran i ponuđen i kao roba, svjedočanstva o svijetu kakav je bio prije no što smo dovršili transformaciju svojih  staništa do stanja (u tom smislu je izuzetno zanimljiv film Branka Marjanovića "Ribari se susreću u Abidjanu" iz 1968. godine koji pokazuje razmjere industrijalizacije globalnog izlova ribe) u kojem nam zagrijavanje planete od pola stupnja visi nad glavom poput Damoklovog mača, - izuzetno su nam važna.

Sonja Leboš

Podrška: Dubrovačko-neretvanska županija