Povijest kino-prikazivalaštva na otoku Korčuli

BLATO

Prvo kino u Blatu pokrenuto je 1921. u privatnoj kući Marka Petkovića na Zlinjama pod imenom kino Beograd. Vlasnik kuće kupio je projektor u Trstu, i njeno prizemlje preuredio u amfiteatralnu kino dvoranu. Kupio je dvadesetak nijemih filmova u Italiji koje je prikazivao, ali i razmjenjivao s vlasnicima drugih kina na našoj i talijanskoj obali. Filmovi su bili titlani na talijanski, pa ih je student farmakologije Ivo Andrijić Malandrin  uživo prevodio. Kako nije bio stručnjak za taj jezik, često je improvizirao i izmišljao radnju. Projekcije su se održavale subotom i nedjeljom (po dvije svaki dan), a dvorana je imala oko 200 mjesta. Neke od filmova pratila je i glazba mehaničkog pijanina. U doba korizme puštali su se samo vjerski filmovi, a za vrijeme projekcije jednog od njih, o životu Franje Asiškog, zapalila se filmska vrpca, pa je sam vlasnik kina jedva izvukao živu glavu. Nakon toga Marko Petković zakopao je sve filmove u limenom sanduku u zemlju, gdje su naravno istrunuli. Ipak, 1935. kupio je novi projektor i nastavio s prikazivanjem. Jedan od filmova bio je i 'Ramona' (r: Henry King, 1936.), prvi zvučni film prikazan u Blatu. Uz kino Petković je otvorio i mali dućan u kojem su se mogle kupiti slastice za grickanje uz projekcije. Iako su podaci o tome kontradiktorni, izgleda da je kino funkcioniralo i za vrijeme talijanske okupacije, sve do dolaska partizana kad je Petkoviću zabranjen daljnji rad i kino mu je bilo oduzeto.

U tridesetim godinama u Blatu su se filmovi prikazivali i u Domu zdravlja. Radilo se o edukativnim filmovima Škole narodnog zdravlja, poput onih o difteriji ('Pomoć u dobar čas') i tuberkulozi ('Čuvaj se rose i sepi iz ustiju drugoga'). Drugo službeno kino u Blatu otvoreno je 1946. u prostorima Sokolane, gimnastičke dvorane društva Hrvatski sokol. Jedan od prvih filmova na programu bio je ruski SF spektakl 'Kameni cvijet' (r: Aleksandr Ptuško, 1946.), prvi sovjetski film u boji. Kino u Sokolani funkcioniralo je samo do 1948., kada je otvoreno novo, treće kino, nazvano 'Morkan' po obližnjem lokalitetu na kojem su se skrivali partizani u doba rata. Ono je radilo do 1954. Istovremeno u Blatu je djelovalo i ljetno kino u kojem se po svjedočenjima prikazivao 'Zameo ih vjetar' (r: Victor Fleming, 1939.), film čija četiri sata trajanja nije bilo lako izdržati sjedeći na drvenoj klupi. Negdje u to doba povremeno su se prikazivali i filmovi u zapadnom krilu Pionirskog doma (današnjoj Srednjoj školi 'Blato'), gdje je bila dvorana u kojoj su se odvijale i kazališne predstave, tako je moguće da je Blato s prijelaza četrdesetih na pedesete imalo čak tri kina koja su istovremeno djelovala. Filmske aktivnosti od 1954. nadalje preselile su se u novoizgrađeni Dom kulture u kojem su se sljedećih desetak godina projekcije događale svim danima osim petkom. Do sredine osamdesetih organizirale su se samo povremeno.

ČARA

Kino je pokrenuto 1953. zahvaljujući 16-milimetarskom projektoru kojeg je kupio iseljenik u Novi Zeland Ljubo Laus, poznat i po tome da je svom rodnom mjestu donirao i saksofon. Projekcije su se odvijale u Zadružnom domu srijedom i subotom, a često sasvim ispunjena dvorana imala je 155 sjedala. Nakon nekog vremena kupljen je i iz Pakraca donešen na Korčulu i 35 milimetarski Iskrin projektor. Za razliku od većine sličnih aparata na Korčuli koji su koristili elektrode, ovaj je svjetlost emitirao pomoću lampi, koje su često pregorijevale, pa bi projekcije bile prekidane, a publika je morala čekati da se ohladi lampa kako bi se zamijenila drugom. Većinu vremena kao projekcionist radio je Spaso Krajančić, a prije filmova su se puštali, kao uostalom i u svim drugim kinima na otoku u to doba, popularni Filmski žurnali, svojevrsna preteča TV Dnevnika. Neki od filmova rado gledanih u Čari bili su vestern 'U gudurama Kolorada' (u originalu 'Canyon Crossroads', r: Alfred L. Werker, 1956.) i mjuzikl 'Moje pjesme, moji snovi' (r: Robert Wise, 1965.), a kontinuirani program u kinu trajao je sve do kraja osamdesetih. Nakratko je obnovljen sredinom devedesetih (vidi pod: Vela Luka), a zadnji film ikad prikazan u Čari bila je 'Legenda o jeseni' (r: Edward Zwick, 1994.).

KORČULA

Prvo kino u gradu Korčuli otvorilo se 1926. na zapadnoj rivi u improviziranom šatoru. Uskoro se preselilo u obližnji preuređeni bivši magacin iz Prvog svjetskog rata. Vodio ga je ruski emigrant, fotograf Nikola Losjakov. Zvalo se 'Progres' (iako neki izvori navode i ime 'Central'), a filmovi su se projicirali aparatom Pathé Paris. U kinu su se održavale i projekcije u organizaciji Crvenog križa, a njegovo djelovanje naprasno je prekinuto požarom na motoru koji je pogonio projektor, smještenog u obližnjoj kuli Barbarigo. To se dogodilo na Novu godinu 1929.

Godinu dana kasnije Sokolsko društvo u Korčuli donijelo je odluku o uređenju kina u njihovoj dvorani i krenulo se raspitivati o kupnji potrebne aparature. Početkom 1932. održana je prva projekcija, i to filma 'Kozaci' (r: George W. Hill, 1928.). Kino je vodila supruga ranije spomenutog Losjakova, uz pomoć njenog sina. U svibnju iste godine korčulanski franjevci proširili su glasinu da se u Sokolani održala projekcija nekog ljubavnog filma na Veliki petak, što je uzburkalo duhove u gradu, no ona se pokazala lažnom. Kino u Sokolani djelovalo je do talijanske okupacije, ali i za njeno vrijeme, budući da su i Talijani bili vrlo svjesni moći filmske propagande. Ni dolazak partizana nije prekinuo kinematografsku djelatnost u Sokolani koja se nastavila sve do početka pedesetih. Svjedoci vremena kažu da je na svim projekcijama bila obavezna prisutnost vatrogasaca koji su sprečavali svaki pokušaj paljenja cigarete, zbog straha od požara. U to vrijeme zbog lako zapaljive filmske trake često se događalo da se 'pojavi 'rupa' na platnu koja se naglo širi', jer bi se film zapalio u projektoru. 

26. 12. 1953. u Korčuli je otvoren Dom kulture u kojem je uskoro s radom počelo treće kino na zatvorenom u gradu. Vodila ga je obitelj Lozica – Nikša je bio direktor kina (tj. cijelog Doma kulture), Kruno redar, njegova žena Jula prodavala je karte, a brat Aco je radio kao projekcionist, uz asistenciju Anđelka Duževića. Iz tog doba pamti se i komunalnog redara Lazu Boškovića zvanog Rihtig koji bi ponekad na projekciju propustio mlađariju lošijeg financijskog stanja. Projekcije se uz kraće pauze održavaju sve do 2013. kad  korčulansko kino postaje prvo otočno kino u Hrvatskoj opremljeno s digitalnom opremom (DCP).  

Od popularnih filmova prije 2. svjetskog rata danas preživjeli filmofili rado se sjećaju 'Krstarice Potemkin' (r: Sergei Eisenstein, 1925.), 'Dame s kamelijama' (upitno je o kojoj se verziji radi) i 'Robina Hooda' (r: Michael Curtiz, 1938.), a od onih kasnijih 'Čovjeka s puškom' (vjerojatno 'Man With The Gun', r: Richard Wilson, 1955.) i 'Kama-Sutre' (Kamasutra - Vollendung der liebe, r: Kobi Jaeger, 1969.).

Prvo ljetno kino otvoreno je 1950. na mjestu starog Losjakovljevog 'Progresa', na zapadnoj rivi, i to s projekcijom 'Bitke za Staljingrad' (r: Vladimir Petrov, 1950.). Kino je djelovalo samo par godina. Drugo ljetno kino u Korčuli otvoreno je 1956. na prostoru sokolskog vježbališta, uz južnu stranu zidina Starog Grada. Projekcije u njemu s pauzama su održavane sve do 2011. godine. Od tada u njemu se bati Moreška, održavaju Marko Polo Fest i Korkyra jazz festival, kao i neke druge nefilmske manifestacije.

LUMBARDA

Kino predstave počele su se redovito održavati 1955. nakon izgradnje Zadružnog doma, koji će kasnije postati Dom kulture. Prvi projekcionist bio je Ivica Magdalenić, da bi uskoro posao od njega preuzeo Lenko Žuvela. Filmovi su se prikazivali subotom i nedjeljom, a žitelji Lumbarde su se o programu kina informirali preko seoskog razglasa koji je imao svoje zvučnike u većini zaseoka (Kosovo, Postrana, Glavica). Dvorana u Domu kulture bila je posebno popularna kod lumbarajske mladosti koja je u nju ulazila preko krova ne plativši kartu. Također, budući da dio predviđen za publiku nije imao nagib, postojala je 'hijerarhija' u rasporedu sjedenja. Popularni filmovi na programu lumbarajskog kina bili su 'Deveti Krug' (r: France Štiglic, 1960.), 'H-8' (r: Nikola Tanhofer, 1958.), i nezaobilazna 'Slavica', kao i mnogi vesterni poput filmova 'Shane' (George Stevens, 1953.) i 'Loš dan u Black Rocku' (John Sturges, 1955.). Kino je s redovitim programom funkcioniralo sve do početka osamdesetih, a onda se nakon par godina pauze preselilo u novu zgradu popularno zvanu Levant. Tamo je kontinuirano djelovalo od sredine do kraja osamdesetih. Iako su nakon toga projekcije bile organizirane još samo u zime 1995. i 1996. (vidi pod: Vela Luka), Iskrini 35-milimetarski projektori i danas stoje u projekcijskoj kabini kina.  Posljednji projekcionist u Lumbardi bio je Marinko Dračevac, a pomagao mu je Željko Lozica Barbareško. 

PUPNAT

U lipnju 1930. otvoreno je kino i u Pupnatu, i to u zgradi Župnog ureda. Inicijativu je pokrenuo mjesni župnik don Božo Bačić, a prvi ikad prikazan film bio je 'Život Kristov' koji je po reakcijama publike bio 'tako lijep da se mnogo oko orosilo suzom'. Filmovi su se prikazivali s manjeg, kućnog 9,5 milimetarskog projektora modela Pathé Baby. Aparat je koštao 4000 tadašnjih dinara, a veličina slike bila je 150 puta 100 centimetara. Program se održavao svega par godina, a prikazivali su se samo filmovi vjerskog sadržaja. Nikad kasnije u Pupnatu nije bilo redovitog kino programa, no bilježe se jednodnevna 'gostovanja' kino aparature iz Čare i Žrnova tijekom 60-ih i 70-ih. Te projekcije održavale su se u Domu kulture.

U istom razdoblju u selo je projekcije iz Orebića dolazio održavati i Zdravko Dužević Caka. On je donosio svoju opremu i sa 16-milimetarskog projektora puštao uglavnom vlastite filmove koje je snimao na čestim putovanjima. Povremeni gost Pupnata bio je i don Albert Novak, s malim projektorom kojeg je pokretao okrećući pedale bicikla.

RAČIŠĆE

Kino 'Mornar' u tadašnjem Domu kulture kontinuirano je djelovalo od 1963. do 1973. godine. Tada je donesena odluka o renovaciji Doma, pa je kino dvorana pregrađena, a prikazivačka djelatnost prekinuta. Danas je na toj lokaciji hotel 'Mediteran', s pripadajućim kafićem. Prvi film ikad prikazan u kinu bio je 'Deveti krug' (r: France Štiglic, 1960.), a među popularnijim filmovima bili su i indijska drama 'Majka Indija' (r: Mehboob Khan, 1957.), kao  i francuski pustolovni 'Vitez Grbonja' (u originalu 'Le Bossu', r: André Hunebelle, 1959.). Projekcionisti su bili Andrija Gugić– Boško i Ivan Botica Pelin.

Neki stanovnici Račišća sjećaju se i ljetnog kina na trgu pred dućanom. O tome ćemo više nakon daljnjih istraživanja.

SMOKVICA

Kino u Zadružnom domu (kasnijem Domu kulture) u Smokvici počelo je s radom krajem 1956. Za kupnju 35-mm projektora bila je zaslužna Seljačka radna zadruga 'Jerko Tomašić' koja je vodila lokalnu vinariju. Projekcije su se odvijale četvrtkom i nedjeljom, a prvi film ikad prikazan u kinu bio je povijesni 'Lukrecija Bordžija' (r: Christian-Jaque, 1953.). Drugi prikazani film bio je dječji 'Čudotvorni grah'. Kino je imalo čak 420 sjedala koje je izradila stolarska zadruga u Blatu, a svjedoci vremena tvrde da su prvih desetak godina rada kina skoro sve projekcije bile rasprodane. Četvrtkom su se prikazivali filmovi za odrasle, pa su projekcije počinjale u 20 i 22h, a nedjeljom su bile 'matineje' za djecu u 17h. Obično bi prije svih projekcija ispred publike sadržaj filma pročitao upravitelj škole i naznačio da li su filmovi prigodni za maloljetne oči. Projekcionisti su bili Daroslav Tomašić, Ante Baničević i Zdravko Salečić. Kino je kontinuirano djelovalo do 1985. Sredinom devedesetih prikazivačku djelatnost htio je obnoviti Tonći Surjan (vidi pod: Vela Luka), ali to nije bilo moguće zbog trošnog poda dvorane.  

VELA LUKA

Povijest velolučkih kina vrlo je opširna i seže čak do 1909. (neki izvori kažu 1911.) Naime, u Veloj Luci je tada otvoreno prvo kino na otoku Korčuli i čak peto kino po starosti u cijeloj Dalmaciji (nakon Splita, Rijeke, Zadra i Dubrovnika). Ime mu je bilo 'Nikola Tesla', što je jedan od najranijih odjeka slave ovog znanstvenika na južnoslavenskim prostorima. Taj podatak zanimljiv je i zbog toga što su se u to doba kina u Austro-Ugarskoj uglavnom nazivala po Teslinom konkurentu Thomasu Edisonu. Pokrenuli su ga trgovac Kuzma Padovan Kolega, vinarski mešetar Antun Mirošević Delija i Riječanin Rudolf Naglić. Nalazilo se u tzv. zgradi Kunjašić na obali (na kojem se danas nalazi hotel Korkyra), neposredno do tadašnjeg hotela Jagoda. Nijemi filmovi puštali su se s 35-milimetarskih projektora Pathé Freres, a pratila ih je glazba uživo s pijanina koji je u nekom trenutku postao polumehanički, tj. mogao je sam proizvoditi melodiju. Projektor je pokretao motor marke Benz. Neki od filmova koji su prikazivani u to doba bili su dokumentarni 'Iz balkanskog rata' i 'Preko Simplona', kao i igrani 'Sveti Pavao' (o životu i muci istoimenog sveca), 'Glava za glavu' (o ljubavi vrtlara i markize u revolucionarnoj Francuskoj) i 'Užas grijeha' (o ljubavnim romanima kao izvoru grijeha i propasti života). Prikazivale su se i mnoge komedije, pogotovo one s Tontolinijem kao glavnim likom. Njega je glumio talijansko-francuski glumac Ferdinand Guillaume. Kino je radilo do početka Prvog svjetskog rata, da bi se prikazivačka djelatnost obnovila 1921. i trajala s prekidima sve do 1935. (neki izvori kažu čak 1938.). U to vrijeme projekcionisti su bili Ivan Mirošević zvan Žuvan, sin jednog od vlasnika kina, pa kasnije Josip Tabain zvan Sokol, a projekcije su bile subotom i nedjeljom, popodne i navečer.

1938. otvoreno je drugo velolučko kino, također pod imenom 'Nikola Tesla', samo na drugoj lokaciji, u prostoru potleušice Vojislava Vlašića, neposredno do zgrade Osnovne škole (na mjestu današnjeg školskog vrta). Vodili su ga Drago Lovričević i Jerko Mikulandra, kupivši aparaturu iz starog kina. Preuzeli su i projekcionistu Josipa Tabaina Sokola, ali planove im je poremetio Hitlerov napad na Poljsku, pa je kino izgubilo dozvolu za rad već krajem 1939. 

Treće kino u Veloj Luci krenulo je s projekcijama 1950. u Zadružnom domu (kasnijem Domu kulture). Pokretač akcije bila je poljoprivredna zadruga. Kino je imalo kontinuirani program sve do kraja osamdesetih, a ponekad su bile organizirane i projekcije na otvorenom, u dvorištu današnjeg vrtića. Veći dio tog vremena projekcionist je bio Mladen Tabain, sin Josipa Sokola. U listopadu 1992. prikazivačku djelatnost u Domu kulture ponovo je pokrenuo Tonći Surjan, koji je par godina nakon toga u zimama 1995. i 1996. organizirao projekcije i u Blatu, Čari, Korčuli i Lumbardi. Tako je u najgore doba u povijesti kino prikazivaštva na ovim prostorima (zatvarala su se kina diljem države, od Karlovca do Šibenika) jedan entuzijast uspio zamalo obnoviti cijelu kino mrežu na otoku. Nažalost zbog financijskih razloga to nije dugo potrajalo, ali je kino u Veloj Luci u Domu kulture imalo redovan program sve do 2007.  U to vrijeme najpopularniji filmovi na Korčuli, kao i u ostatku države bili su 'Titanic' (r: James Cameron, 1997.) i 'Kako je počeo rat na mom otoku' (r: Vinko Brešan, 1996.). Paralelno je Tonći Surjan organizirao i projekcije u ljetnom kinu u Korčuli od 2000. do 2009.

ŽRNOVO

Pouzdano se zna da je prvo kino u Žrnovu bilo u dvorani na prvom katu privatne kuće Pavla Pavlovića Pavuleta u zaseoku Postrana. Počelo je s radom 1946., a 16-milimetarski projektor je bio kupljen novcem iseljenika. Projekcionisti su bili braća Ivo i Tino Šegedin, a kino se popularno zvalo Čelinja, po obližnjoj lokaciji na kojoj su se u 2. Svjetskom ratu skrivali partizani. Dvorana je osim kao kino funkcionirala i kao mjesto na kojem su se održavale kazališne predstave, svadbene svečanosti, predavanja itd., čak i prije 1946. Budući da nije bilo sjedalica u dvorani, posjetioci su ih donosili iz svojih kuća. Neki od filmova koji su prikazivani su ruski ratni 'Ona brani domovinu' (r: Fridrikh Ermler, 1943.), i domaći hitovi 'Slavica' (r: Vjekoslav Afrić, 1947.) i 'Barba Žvane' (r: Vjekoslav Afrić, 1949.). O kinu govori humoristični tekst Ante I. Curaća 'Utjecaj Mikota Sablašćine na sedmu umjetnost', ali neke anegdote spomenute u njemu svjedoci vremena opovrgavaju. Kino je djelovalo do početka 60-ih, a onda se zatvara, kao i dvorana, koja je do današnjeg dana sačuvala gotovo prvobitni oblik. Nedavno ju je obnovio unuk Pavla Pavlovića, Paval Pavlović.

Drugo najznačajnije kino na području Žrnova bilo je ono u Domu kulture, otvoreno 1962. Prvi prikazani film bio je 'Starac i more' (r: John Sturges, 1958.), čija kopija je za tu priliku 'ilegalno' posuđena iz kina u Korčuli. Kao projekcionist radio je Marko Matulović Sipa, a 35-milimetarski projektor također je bio kupljen novcem iseljenika. Projekcije su se održavale subotom i nedjeljom, sve do 1969. Od filmova koji su se prikazivali u tom razdoblju među popularnijima je bio serijal o Winnetouu, kao i danas zaboravljeni film katastrofe Sergia Leonea 'Posljednji dani Pompeja' (1959.). Nakon desetak godina pauze, program je obnovljen krajem sedamdesetih. Između ostalih filmova na programu su bili i tada popularni erotski uratci kao što su 'Grčke smokvice' (r: Sigi Rothemund, 1977.) i 'Emannuelle' (Just Jaeckin, 1974.). Projekcije su se redovito održavale sve do sredine osamdesetih godina, a kasnije samo povremeno. Kino djelatnost u Žrnovu definitivno je prestala 2002. kad je projektor stradao u požaru.

Po svemu sudeći to nisu bila sva kina koja su djelovala u Žrnovu. O ostalima ćemo se baviti u daljnjim istraživanjima.

 

Voditelj projekta, istraživanje, tekst, fotografije, audio zapisi: Ivan Ramljak, siva) (zona
 

U istraživanju su pomogli:
Blato: Frano Petković i Tonko Barčot
Čara: Spaso Krajančić
Korčula: Tonko Barčot, Mihovil Pansini, Renci Steka, Svemir Vilović, Livio Balarin, Duško Kalogjera
Lumbarda: Valerija Jurjević, Marinko Dračevac, Roko Markovina, Željko Lozica Barbareško i Lenko Žuvela
Pupnat: Tonko Barčot, Milena Stanišić
Račišće: Ivan Botica Pelin, Ante Drušković, Ante Ivančević
Smokvica: Mirko Pecotić Kuzmić
Vela Luka: Tonko Barčot i Tonći Surjan
Žrnovo: Sani Sardelić, Paval Pavlović, Paval Šain, Milan Oreb, Marko Matulović Sipa

Korišteni su sljedeći izvori:
Filip Marinović i Tonko Barčot, 'Kino Tesla', Luško libro 12, Vela Luka - Zagreb, 2004. 
Frano Petković, 'Kino', Fižul 2-94, Blato, 1994.
Grupa autora, 'Sjećanje jedne generacije', Gradski odbor Udruženja boraca narodnooslobodilačkog rata, Korčula, 1990.
Ante I. Curać, 'Utjecaj nenamjerni Mikota Sablašćine na sedmu umjetnost', www.korcula.net, Korčula, 2007.

 

Ivan Ramljak: POVIJEST KINOPRIKAZIVALAŠTVA NA OTOKU KORČULI, INFORMATICA MUSEOLOGICA 47 2016. Zagreb, pdf