Samoniklo jestivo bilje otoka Korčule

'Kad ubereš parapač, znaš što jedeš.'
Pavel Šain, Žrnovo Postrana

Otok Korčula, u srcu Mediterana, naseljen od prapovijesti, odabrano je mjesto polazišta umjetničkog istraživanja; topos kao sredstvo ukazivanja značaja biodiverziteta, ali i nalazišta argumenata za kritiku industrije hrane i kontrole uzgoja sjemena. Stanovništvo se tradicijski koristilo značajnim otočnim prirodnim resursima te su se znanja, vještine i sustavi vrijednosti koji su naglašeno uključivali i procese dugog trajanja generacijski nasljeđivali. Svijest o važnosti očuvanja samoodrživih rezervata, primjerice šuma dalmatinskog hrasta crnike i dalmatinskog crnog bora, tog osebujnog obilježja otoka Korčule, utkana je i u Statut grada i otoka Korčule iz 1214., najstariji zakonik dalmatinskih komuna.  

U prošlosti, kao svima dostupno povrće, samoniklo bilje je i čest izvor preživljavanja otkada postoji ljudski rod, a od pojave industrijalizacije hrane u 20. stoljeću, posebno u ratnim i kriznim uvjetima. Istraživanje je ukazalo na opasnost da vrlo skoro, za najviše dvadesetak godina, skroz prekine tradicija prepoznavanja biljaka iz okoline. Naime, izuzevši malobrojne entuzijaste i poneke profesionalce koji se bave uzgojem i prodajom hrane, tradicija prepoznavalnja je prekinuta jer nije prenošena na slijedeće generacije, te je poznaju samo ljudi iznad 70tak godina starosti.

Pomno prikupljanje i istraživanje ove nematerijalne kulturne baštine, odnosno vještine od samih izvornih kazivača, višestruko je značajno. Iako je istraživanje prvenstveno postavljeno kao umjetničko, smatramo da se rezultati u budućnosti,  osim u razvijanju umjetničkih programa mogu primijeniti kao transferi  znanja, vještina i vrijednosnih sustava i u kulturnim, kao i u gospodarskim aktivnostima.  Time bi se otvorile nove mogućnosti promišljanja suživota biljaka i ljudi u svrhu opravka narušene ravnoteže otočke samoodrživosti.

Svrha umjetničkog istraživanja je interdisciplinarnim postupkom proučiti kulturu prepoznavanja, prikupljanja, obrade i primjene samoniklog jestivog bilja na otoku Korčuli, kao i dostupnost bilja na tržnicama većih hrvatskih gradova. Samoniklo jestivo bilje zaslužuje našu pažnju iz više razloga. U prošlosti, kao svima dostupno povrće, ono je i čest izvor preživljavanja, posebno u ratnim i kriznim uvjetima; danas, delikatno i rijetko, ali i zbog pomodarskih zahtjeva za zdravijom prehranom, ono je gotovo otmjena hrana. U toj okrenutoj percepciji krije se i razlog više zašto pažnju posvetiti  divljem, samoniklom bilju te zašto je važno sačuvati i prenijeti znanje prepoznavanja i sabiranja bilja, razvijajući svijest o važnosti očuvanja ekološke čistoće i biološke raznolikosti, uključujući na taj način i promicanje socijalne odgovornosti. Hrana je sagledana kao medij kroz koji možemo progovoriti o mnogim aspektima kulturnog i umjetničkog djelovanja te društvenog aktivizma.

Protokom vremena, vještina prepoznavanja i prikupljanja samoniklog jestivog bilja pomalo se zaboravlja… Čini se - nestajanje potrebe za prehranjivanjem tradicijskog tipa usmjerenog na autarkičnu otočku poljoprivredu, zatim široka dostupnost  konzumerističke potrošne robe kao i promjena gospodarskog ozračja sustavno uzrokuju zaborav. Ipak, suvremena tendencija kontrole prirodnih resursa i proizvodnje hrane od strane neoliberalnih korporacija potiče nas na prevrednovanje nematerijalne baštine i zapostavljenih vještina kao mogućeg sistema otpora.

U istraživanju sudjelovali su kazivači svih otočkih naselja, kao i grada Korčule. Kazivači su uglavnom bili starije životne dobi, oba spola, s naglašenom mikrolokalnom pripadnošću, dobro upoznati sa specifičnom temom istraživanja – samoniklim jestivim biljem. Iako različitih zanimanja, svi su se, u većoj ili manjoj mjeri bavili i tradicionalnom poljoprivredom. U razgovoru, naglašeni su njihovi slični životni vrijednosni sustavi, poput mišljenja kako  je najbolja hrana za zdravlje ona čiji uzgoj možeš sam nadzirati, te kako je kupljena hrana u trgovačkim lancima manje prehrambene vrijednosti, a možda i štetna uslijed korištenja kemijskih sredstava.  Smatraju kako su se ljudi ranije, iako skromnije, hranili zdravije, te često iznose sjećanja iz djetinjstva.  I danas nastoje konzumirati prehrambene namirnice u skladu s usvojenim prehrambenim navikama u najranijoj životnoj dobi, što uključuje i pobiranje samoniklog jestivog bilja sukladno njegovoj sezonskoj dostupnosti. Svjesni su korjenitih promjena u društvu koje sve više postaje konzumerističko te o tome imaju izražen kritički stav. Zabrinuti su zbog osjećaja kako je novijim gospodarskim aktivnostima i zapuštanjem poljoprivrednih površina ujedno narušena samoodrživost otoka. Istraživanje tržnica u Zagrebu, Splitu i Dubrovniku, kao i u samom gradu Korčuli ukazalo je na zadovoljavajuću ponudu samoniklog jestivog bilja, ali i regionalno obilježenu potražnju – „To jedu Dalmatinci!“

Ovo umjetničko istraživanje postavljeno je kao istraživanje otvorenog tipa. Istraživanje „Samoniklo jestivo bilje“ započelo je 2014. Slijedeće faze projekta razvit će istraživanja samoniklog začinskog, ljekovitog bilja i otrova.


vidi dokumente:
Sani Sardelić: Samoniklo jestivo bilje – mišanca, gruda, parapač ... (Hrv/Eng)
Razgovor sa Sani Sardelić: Vještine naših starih: znate li prepoznati samoniklo jestivo bilje?

Voditeljica projekta: Sani Sardelić, siva) (zona
Autori: Darko Fritz, siva) (zona i Sani Sardelić, siva) (zona i Gradski muzej Korčula
koordinacija: Darko Fritz, kor::net