Utrka s vremenom 2. Performans i video u retrovizoru

Martina Bastarda / Mateja Ocepek / Nataša Skušek, Mateja Bučar, Ana Čigon, Tomaž Furlan, Marko A. Kovačič, Miha Vipotnik
15. 06. 2015. - 07. 07. 2015.
Kustos/i: Barbara Borčić

otvaranje izložbe 15. 6. od 21 do 23 sata

otvoreno dnevno od 21 do 22 h

28. 6. predavanje i projekcije Barbara Borčić

Akcija, hepening i performans bili su direktna reakcija prevladavajućoj formalističkoj i tržišno-orijentiranoj umjetnosti u 1950im i 1960im. Kao novi vid izražajnosti na razmeđi vizualne umjetnosti i kazališta bili su i ostali relevantni za oba polja. Ipak, akcija, hepening i performans redovno se zaobilaze u kanoniziranim povijesnim knjigama i pregledima.
U kontekstu konceptualne umjetnosti i novoumjetničkih praksi, video umjetnost naišla je na sličnu recepciju. Osim što se radi o strogo individualističkoj aktivnosti, performans i video dijele razne druge karakteristike, kao što su neprikladni produkcijski uvjeti te nedostatak kritičkih osvrta. Također se može postaviti pitanje da li su ovi vidovi umjetnosti našli relevantno reprezentacijsko polje, u smislu da je galerija reprezentacijsko polje vizualne umjetnosti, kazalište izvedbenih, a kinematograf filmske umjetnosti; dok se čini da su TV i Internet testirajuća polja za sve vrste produkcija. Također je moguće da performans i video većinom pripadaju poljima drugih umjetničkih formi, često se preklapajući i integrirajući druge, tzv. nove, medije.


Odnos između performansa i videa uvijek je bio višeslojan te pratio prethodnu vezu između filma i akcije.
Odnos između performansa i video umjetnosti može se šematski prikazati kroz četiri modela:
1)    video kao dokument performansa:
2)    video kao dio performansa / performans kao dio videa;
3)    (video) performans, uprizoren samo za kameru;
4)    performans čije je izvođenje omogućeno isklučivo kroz video, njegove izražajne i tehnološke mogućnosti procesiranja i editiranja.


Djela na izložbi

Miha Vipotnik: Videogram 4 (peta traka/jednokanalni video), U-matic, 1976–79 (prvi put prikazano na RTV Ljubljana 9. svibnja 1979), 29 minuta

Videogram 4 je krovni naziv  projekta kojeg je Miha Vipotnik razvijao u rasponu od tri godine   (1976-1979), u studiju RTV Ljubljana zajedno sa slikarom i pjevačem Andrejem Trobentarjem, glumicom Majom Boh i radijskim spikerom Dušanom Rogljem. Događaj je strukturiran s partiturom za sintisajzer Al Stonea i prema dijagramu aktivnosti Mihe Vipotnika, snimale su četiri kamere, dok je peta bilježila događanja u režiji. Vipotnik je uspostavio strukturirano i iskustveno performativnu situaciju pri čemu su istraživanjem videojezika i elektroničkog eksperimenta razvijene dimenzije videa koje su pripadale slikarskoj i performativnoj procesualnosti. Rezultat čine četiri videozapisa i " peta traka ", koja je namijenjenna prikazivanju u javnom televizijskom programu.
 

Marko A. Kovačič: Casus belli, video performans, VHS, 1983, 5 minuta

U multimedijalnom projektu Casus belli se niz događanja uživo i video dokumentacije odvijao u seriji projekta. Prvo događanje je bio nastup za Super8mm film. Uslijedio je javni performans, sniman u realnom vremenu i istovremeno emitiran u prozoru galerije ŠKUC, za posjetitelje galerije u kojoj za njih nije bilo mjesta . Autor je na temelju tih dokumentarnih snimaka s dodatno ugrađenim materijalom i montažom napravio autorski vdieo. Uslijedio je video nastup na 1. Međunarodnom Video Festivalu VIDEO CD-a u Ljubljani, u kojem je videozapis bio uključen kao sastavni dio akcije: umjetnikove kretnje su uz pomoć osam videokamere prikazivane iza njega na monitorima razmještenim uz rubove scene. Prednja “reprezentativna” siluetna slika umjetnika, prikazana na platnu, kontrapunktirana je tako da otkriva tijelo od mesa i krvi na platnu, a umjetnik u konačnici izlazi pred publiku i izvodi autodestruktivna akciju.


Martina Bastarda, Mateja Ocepek, Nataša Skušek: Pissing, akcija za kameru (na otvorenom), 2002, 4:29

Pissing prikazuje tri žene na otvorenom, u pratnji statične kamere kao očevica. Žene su elegantno dotjerane, s atributima kao što su cipele s petama, podvezice i suknje. Mokre stojeći, ali ne u urbanom okruženju  kao što to čine muškarci, već skrivene od očiju javnosti, licem prema idiličnom zimskom krajoliku na ljubljanskom Barju.


Tomaž Furlan: Wear IV-V-VI, performansi za kameru (atelje), 2005: 5:28, 3:22, 4:50

Tomaž Furlan izvodi performanse u kontekstu vlastitog privatnog studia te ih bilježi kamerom. Sve to obično počinje tako da na stativ montira kameru te je aktivira. U seriji video studija pod nazivom Wear, koja se sastoji od osam dijelova, umjetnik istražuje ponašanje tijela, koje u obavljanju svakodnevnih zadataka ometaju skulpturalne proteze i razni uređaji. Apsurdnost radnje –  ponavljajućih mehaniziranih pokreta i akcija – pokazuje veliku mjeru humora i autoironije.


Ana Čigon: One More Kick, performans za kameru (kadar), 2009–10, 3:40

Metodama mjerenja rubova video zaslona, okretanjem kamere i kadriranjem umjetnici su se poigravali odnosima između prostora i pokreta u njemu, između stvarnog i iluzije, pri čemu su propitivali medij televizije, u kojem je uhvaćena stvarnost. Ana Čigon u video radu One More Kick koristi tehnička sredstva i s performativnom akcijom zapravo testira ograničen prostor i igra se s percepcijom stvarnosti: sudarujuči se sa zidom, silom svoga tijela fiktivno ga pokušava premjestiti unutar kadra, na kraju ostavljajući scenu na kojoj se pojavi poruka.


Mateja Bučar (s koautorima i izvođačima: Ajo Zupanec, Martino Ruhsam, Aleš Zorc, Ivan Mijačevič, Majo Kalafatič, Nino Pertot Weis): The Unnoticed, produkcija/uz dozvolu DUM društvo umetnikov, urbana koreografija, 2013–2014, 7 minuta

Video-medij je u odnosu na plesnu predstavu stvorio čitav niz odnosa i suradnje: od dokumentarca do posebnog žanra videoplesa. U projektu The Unnoticed odnos s videom je obrnut. Kamera i snimanje su zapravo suvišni i smetaju. Negdje sakriveno se događaji sigurno snimaju, ali to ne smije postati njihov dio ili pobuđivati pozornost te na taj način smanjiti učinak "slučajnih" koreografija u različitim dijelovima grada, zbuniti i protagoniste i publiku, koji se nalaze u nekoj vrsti prostora između stvarnosti i fikcije, našavši se u neugodnoj situaciji u kojoj nemaju već poznate alate za prepoznavanje i dekodiranje. Autorica Mateja Bučar želi s time "presresti i zaustaviti našu pažnju i pogled na neviđenom, neotkrivenom i neprimjetnom (životinji, predmetu ili području), koji je uvijek tu i pokraj".


Produkcija:
SCCA, Zavod za sodobno umetnost – Ljubljana
Metelkova 6, SI - 1000 Ljubljana
Tel.: +386 (0)1 431 83 85
E-mail: info@scca-ljubljana.si
www.scca-ljubljana.si

Postaja DIVA: www.e-arhiv.org/diva

 

28. 6.
Prezentacija i prikazivanje videa 

DIVA Station – arhiviranje slika i vremena

Barbara Borčić (kustos, publicistkinja i urednica u području suvremene umjetnosti, direktorica i voditeljica video programa pri SCCA-Ljubljana) predstaviti će procese proizvodnje, historizacije i funkcioniranje arhiva video i medijske umjetnosti u Sloveniji pod nazivom DIVA Station.

U okviru prezentacije biti će prikazan video esej Nike Grabar, koji predstavlja temu arhiviranja kao “očuvanja memorije”.

Više o DIVA Station: http://www.scca-ljubljana.si/diva-station.htm




 

O autorima

Barbara Borčić je kustosica, publicistkinja i urednica u području suvremene umjetnosti, direktorica i voditeljica video programa pri SCCA-Ljubljana.