Ugo La Pietra :: neuravnoteženi sistemi

Ugo La Pietra
20. 06. 2018. - 05. 07. 2018.
Kustos/i: Darko Fritz, Sonja Leboš
U suradnji sa: ORIS – Kuća arhitekture - Zagreb, Galerija umjetnina - Split
Potpora: Ministarstvo kulture RH, zakalda Kultura nova,

ORIS – Kuća arhitekture
Kralja Držislava 3, 10000 Zagreb

09h - 20h (pon-pet)
10h - 15h (sub)
Nedjeljom i praznikom ne radimo.

Izložba "Ugo La Pietra : neuravnoteženi sistemi" prvi je modul u oblikovanju velike međunarodne izložbe o "Međunarodnim susretima u Veloj Luci 1968-1972" kojom će isti biti cjelovito predstavljeni u MMSU u Rijeci 2021. Održani 1968., 1970. i 1972. u Veloj Luci uz prisustvo značajnih domaćih i svjetskih imena te započeti kao ljetna kolonija likovnih umjetnika za rad u tradicionalnom mediju mozaika, kroz sljedeća dva izdanja ostvarili su interdisciplinarne sinteze raznih umjetničkih disciplina, urbanizma, arhitekture te napokon multimedijalnog pristupa koji uključuje masovne medije. Sudionik 1970. je bio i Ugo la Pietra, čije rezultate sudjelovanja cjelovito predstavljamo po prvi puta u Hrvatskoj.

Nakon Zagreba, izložba će biti predstavljena u Splitu u Galeriji umjetnina u listopadu 2018.

Međunarodni značaj institucije interdisciplinarnog rada umjetnika Uga la Pietre u globalnom kontekstu neupitan je. Kao pokretač brojnih istraživačkih i umjetničkih grupa (Gruppo del Cenobio, Gruppo La Lepre Lunare, Gruppo Design Radicale, Global Tools, Cooperativa Maroncelli, Fabbrica di Comunicazione, Libero Laboratorio), La Pietra je svoj rad etablirao na razmeđi arhitektonske, dizajnerske i umjetničke prakse.

Za naš kontekst najznačajnije je njegovo djelovanje iz 1967. godine kada inicira teoriju o neuravnoteženim sistemima te ih transformira u radove i akcije radikalnog dizajna u urbanim okruženjima;  istraživanje urbanih periferija iz 1968. koje je inicirao s L. Marzotom, a koji su eksplicitno referirali na strategije re-aproprijacije urbanog ambijenta od strane korisnika odnosno građana; te ponajviše njegovo gostovanje u Veloj Luci u okviru Međunarodnih ljetnih susreta 1970. kao i prijedloge za intervencije u korčulanski pejzaž.

Trajektorija Ugovog umjetničkog razvoja, pri kojem upravo ravan neuravnoteženih projekata konstanta koja nam se čini najzanimljivijom za pobliže proučavanje, počinje još krajem 1950-ih, simboličkim eksperimentima u slikarstvu, koje naziva i "znakovnim slikarstvom", dakle tijekom studija na milanskoj Politehnici, gdje je 1964. diplomirao arhitekturu.

Prvu značajnu konceptualnu prekretnicu predstavlja rad Casa del scultore. Tim radom se La Pietra, po vlastitim riječima, upisuje u područje radikalnog arhitektonskog stvaralaštva, a to mjesto je svakako potvrđeno njegovim sudjelovanjem na izložbi u njujorškoj MOMA-i pod nazivom “Italy: The New Domestic Landscape” 1972., za koju na poziv kustosa Emilia Ambasza konceptualizira rad "Domestic Cell". "La Pietra operira s načelom po kojem materijal dizajnera nisu fizički entiteti već komunikacijski bitovi", navodi se u press materijalu MOMA-e. La Pietra na sljedeći način govori o tom svom radu: "'Objektivna' stvarnost mora se tražiti kroz analizu društvene i okolišne situacije u kojoj otuđeni objekti i osobe stupaju u interakciju u formi međusobne eksploatacije. Prekid veze objekata sa stvarnošću odgovara trenutku u kojem ti objekti nadilaze svoju elementarnu poruku, te postaju nositelji strukturalne realnosti koja se više ne može objasniti šturim odnosom između radne snage, ekonomske moći i viška vrijednosti".

U autorovim riječima ogleda se kritika neopozitivizma, modernizma, kao i u drugim radikalnim manifestima toga razdoblja. Sljedeća je važna karakteristika razdoblja forma kolektivnog djelovanja, koje autor, kao osnivač i član brojnih grupa vidi kao mogućnost nadilaženja strogih društvenih pravila. Ipak, La Pietra nikad ne napušta samozadane okvire vlastitog kontemplativnog prostora. Društvena pravila i njihovu zamornu repetitivnost zrcali u djelima koje Gillo Dorfles naziva 'nasumično slikanje'.

"Čak i prije znakovite 1968, kroz seriju analiza koje su često posjedovale veliku lucidnost, neki arhitekti, kao i drugi kulturni djelatnici, razumjeli su da je prostor unutar kojeg živimo i djelujemo ništa više doli fizičko utjelovljenje moći. To otkriće dovelo je mnoge u kritičko stanje “upozorenja”, poziciju koja je vodila ka razilaženju teorije i prakse. Radikalni arhitekt je još uvijek uspijevao raditi intervencije koje nisu podilazile logici eksploatacije, te nisu predstavljale, naravno, oblike “oslobođene” stvarnosti. Njegovo djelovanje sastojalo se u tome da “izbaci iz ravnoteže”, kroz analizu i verifikaciju okolišnih i društvenih situacija koje su prisutne kada se radi s “kritičkom fizikalnošću”, te nadasve kroz korištenje slike kao “oruđa otkrovenja” situacija u kojima su učinkovitost i navika ”prethodno stvorili vrlo rigidne strukture.” (Ugo La Pietra, “Architettura radicale in Italia,” Domus, br. 580, Ožujak 1978., pp. 2-7)

La Pietrina potreba da “društvu isporuči ne toliko objekt, koliko metodu, baziranu na teoriji koju je nazvao 'Neuravnoteženi sistemi' a koja dozvoljava pojedincima i zajednicama da uoče i prisvoje 'stupnjeve slobode' kako bi živjeli a ne samo koristili grad” , očituje se koliko u neumornom pokretanju časopisa, toliko i u upornom istraživanju periferije, analizi i problematiziranju odnosa periferije i centra te nizu radova koji se bave reaproprijacijom grada od strane njegovih stanovnika.

O autoru

An architect by training, he is an artist, filmmaker, editor, musician, cartoonist and teacher. He has been defining himself as a researcher in communication systems and in visual arts since 1960, moving simultaneously in the worlds of art and design.
A tireless experimenter, he has crossed different currents (from Informalism and Conceptual Art to Narrative Art and artist’s cinema) and used multiple mediums, conducting research that were embodied in the theory of the “Disequilibrating System” – autonomous expression within Radical Design – and in important sociological themes such as “The Telematic Home” (MoMA, New York, 1972 – Fiera di Milano, 1983), “Real Space / Virtual Space” (Triennale di Milano 1979, 1992), “The eclectic Home” (Abitare il Tempo, 1990), “Beach Culture” (Centro Culturale Cattolica, 1985/95). He has transmitted his work through numerous exhibitions in Italy and abroad, and he has curated several exhibitions at the Triennale di Milano, the Venice Biennale, the Musée d’art contemporain de Lyon, the FRAC Centre in Orléans, the International Museum of Ceramics in Faenza, the Fondazione Ragghianti in Lucca, the Fondazione Mudima in Milano and the Museo MA*GA in Gallarate. He has always critically maintained the humanistic, significant and territorial components of design through his works and objects, as well as his work in teaching, theory and publishing.