Ugo La Pietra :: neuravnoteženi sistemi

Izložba "Ugo La Pietra : neuravnoteženi sistemi" prvi je modul u oblikovanju velike međunarodne izložbe o "Međunarodnim susretima u Veloj Luci 1968-1972" kojom će isti biti cjelovito predstavljeni u MMSU u Rijeci 2021. Održani 1968., 1970. i 1972. u Veloj Luci uz prisustvo značajnih domaćih i svjetskih imena te započeti kao ljetna kolonija likovnih umjetnika za rad u tradicionalnom mediju mozaika, kroz sljedeća dva izdanja ostvarili su interdisciplinarne sinteze raznih umjetničkih disciplina, urbanizma, arhitekture te napokon multimedijalnog pristupa koji uključuje masovne medije. Sudionik 1970. je bio i Ugo la Pietra, čije rezultate sudjelovanja cjelovito predstavljamo po prvi puta u Hrvatskoj.

Nakon Zagreba, izložba će biti predstavljena u Splitu u Galeriji umjetnina u listopadu 2018.

Međunarodni značaj institucije interdisciplinarnog rada umjetnika Uga la Pietre u globalnom kontekstu neupitan je. Kao pokretač brojnih istraživačkih i umjetničkih grupa (Gruppo del Cenobio, Gruppo La Lepre Lunare, Gruppo Design Radicale, Global Tools, Cooperativa Maroncelli, Fabbrica di Comunicazione, Libero Laboratorio), La Pietra je svoj rad etablirao na razmeđi arhitektonske, dizajnerske i umjetničke prakse.

Za naš kontekst najznačajnije je njegovo djelovanje iz 1967. godine kada inicira teoriju o neuravnoteženim sistemima te ih transformira u radove i akcije radikalnog dizajna u urbanim okruženjima;  istraživanje urbanih periferija iz 1968. koje je inicirao s L. Marzotom, a koji su eksplicitno referirali na strategije re-aproprijacije urbanog ambijenta od strane korisnika odnosno građana; te ponajviše njegovo gostovanje u Veloj Luci u okviru Međunarodnih ljetnih susreta 1970. kao i prijedloge za intervencije u korčulanski pejzaž.

Trajektorija La Pietrina umjetničkog razvoja počinje još krajem 1950-ih simboličkim eksperimentima u slikarstvu, koje naziva i znakovnim slikarstvom, dakle, tijekom studija na Politehničkom sveučilištu u Milanu gdje je 1964. diplomirao arhitekturu. Prvu značajnu konceptualnu prekretnicu La Pietrine karijere predstavlja rad Kuća za kipara. Tim radom se autor, po vlastitim riječima, upisuje u područje radikalnog arhitektonskog stvaralaštva, a to mjesto je potvrđeno 1972. njegovim sudjelovanjem na izložbi u njujorškoj MoMA-i pod nazivom Italy: The New Domestic Landscape za koju na poziv kustosa Emilia Ambasza konceptualizira rad Domestic Cell.

Važna karakteristika La Pietrina statusa je kolektivno djelovanje. Kao osnivač i član brojnih grupa[1], La Pietra uočava mogućnost nadilaženja strogih društvenih pravila, no nikad ne napušta samozadanu disciplinu vlastitog kontemplativnog svemira.

La Pietra polazi od načela po kojem materijal dizajnera nisu fizički entiteti već komunikacijski bitovi, u čemu se ogleda radikalna kritika neopozitivizma i modernizma. Zamornu repetitivnost birokratiziranog društva zrcali u djelima koje Gillo Dorfles naziva pittura randomica (nasumično slikanje). Iz tog strukturalističkog pristupa razvijaju se objekti i ambijenti koje autor naziva strutturazioni tissuali (strukture tkiva), a čija je značajka i dalje nasumični efekt, gdje interes za odnos programiranog reda i slučaja likovnih elemenata i njihovu interaktivnost s publikom dijeli s umjetnicima arte programmata, talijanskim krilom vizualnih istraživanja unutar umjetničkog pokreta Nove tendencije.

Postupno, sredinom 1960-ih, nastaju interijeri s istim predznakom, dok krajem tog desetljeća stvara imerzivne audio-vizualne ambijente, eksperimentirajući s uranjanjem pojedinca u svjetlo, zvuk, vodu, zrak. Grupa radova pod nazivom modeli ponašanja bili su prvi rezultati La Pietrine teorije neuravnoteženih sistema. Slijede i drugi, poput već spomenute stambene ćelije,[2] ili komercijalnijih inačica poput milanskih dućana Mile Schön (1971.) i Jabik (1972.).[3] Ovi interijeri, izbačeni iz ravnoteže zadane silom teže, istovremeno predstavljaju i njegovo jedino iskustvo konstruirane i izvedene arhitekture. On gradi da bi dekonstruirao, kaže Angela Rui.[4] La Pietrina teorija i praksa neuravnoteženih sistema dozvoljava pojedincima i zajednicama da razlikuju i prisvoje 'stupnjeve slobode' kako bi 'živjeli' a ne samo 'koristili'[5] (ili konzumirali) grad. Svojim djelom potvrđuje da je prostor unutar kojeg živimo i djelujemo ništa više doli fizičko utjelovljenje moći, a njegova potreba da društvu isporuči ne objekt već metodu,[6] očituje se koliko u neumornom pokretanju časopisa, toliko i u istraživanju, analizi i sintezi odnosa periferije i centra te nizu radova koji se bave reaproprijacijom grada od strane njegovih stanovnika.
Moguće intervencije na obali uz Velu Luku, gdje je 1970. surađivao na razradi plana turističkog naselja Plitvine[7], La Pietra također opisuje kao neuravnoteženu intervenciju. Smatra da je fundamentalna želja čovjeka iz urbanizirane sredine da u turističkom naselju nađe prostor za kolektivno stvaranje te prepozna potrebe turista za privatnošću, servisima, slobodom, kreativnošću i komunikacijom. Njegov projekt predlaže prostorni model za transformaciju pejzaža dalmatinske obale, koji je predstavio na pratećem simpoziju pod nazivom Urgentna urbanost – prijedlozi za dalmatinsku obalu.[8] Projekt je nastavak njegovog istraživanja Urbana čvorišta, koje je započeo 1965.[9] Prijedlog uključuje radikalnu land-art intervenciju rezanja vrha obližnjeg otočića, vrlo slično također nerealiziranom projektu Ivana Kožarića koji iz jedne druge konceptualne perspektive reže vrh planine.[10]

La Pietrini filmovi još su jedan vid modulacije sinestetičkog razmišljanja i dekodiranja urbanog, i na izložbi ih je prikazano četiri. Stupovi i lanci (1979.) na duhovit način ukazuje na moguća poboljšanja urbanog mobilijara (koji se već tada svodi na modele restrikcija kretanja uz pomoć lanaca i stupića). Reaproprijacija grada ističe da se taj proces ne odvija kroz fizičke intervencije u prostoru, već kroz mentalne procese. Za danas, dovoljno! (Komutator) performativno umješta vlastito tijelo u urbani prostor pri čemu se ono naslanja na jednostavno konstruirano pomagalo koje mijenja kut gledanja i time ostvaruje novu percepciju prostora.

Stvarni prostor, virtualni prostor (1979.) označitelj je faze rada koja naglašava promjene ljudskog odnosa spram prostora i memorije koje nastupaju uvođenjem računala u svakodnevicu: Nakon što je proveo dvadeset godina gradeći odnose između unutarnjeg i vanjskog, svijeta i pojedinca, doma i grada, toliko bliskih da se prožimaju osmozom, početkom 1980-ih utopija La Pietre kao da magično postaje stvarnošću: svijet je ušao u dom.[11] Telematska kuća transformira se za prezentaciju na Milanskom sajmu 1982. godine te pokazuje ono što danas vrlo dobro znamo – radi se o distopiji, a ne utopiji. La Pietra već 1983. piše: Novi kućni mediji dovest će do smanjenja društvenosti, slučajno ili namjerno, što će omogućiti obavljanje niza stvari bez napuštanja doma. Da li će isti dovesti i do izolacije pojedinaca unutar obitelji? To su pitanja koja se često postavljaju u ovo vrijeme jagme za novim uređajima. Odgovor je u svakodnevnim praksama, novim društvenim stratifikacijama kontrole informacija i drugim faktorima.[12]

Očito, La Pietra je prije 35 godina postavljao pitanja na koja tek sada intenzivno tražimo odgovore. U međuvremenu, on sâm odlučio je uroniti u imaginarne tipologije svog neprestano evoluirajućeg kontemplativnog univerzuma.

Publikacija Ugo La Pietra :: NEURAVNOTEŽENI SISTEMI je dostupna online