Kritički turizam: The Opera of the Phantom
Film Maršal (1999), Ive i Vinka Brešana iznio je priču o malom otočnom mjestu gdje se pronio glas da se na otoku pojavio duh pokojnog maršala, zapravo utemeljenoj na tome da si je jedan lokalni luđak umislio da je Tito. Kako su na otok počeli stizati ljudi povedeni glasinama o duhu, tu je situaciju gradonačelnik iskoristio za pokretanje turizma redikuloznim insceniranjem rituala socijalizma. Film je doživio ogromnu gledanost za hrvatske prilike (preko 100 000 u kinima) i brojne nagrade na filmskim festivalima.
2011, Silvio Foretić napravio je libreto i glazbu prema njihovom scenariju, a to se operno djelo u režiji Maria Kovača trebalo ostvariti u suradnji splitskog HNK i 26. Muzičkog biennala Zagreb. Generalna proba je snimana kao proba za izravni prijenos u kinu Tuškanac u Zagrebu premijere planirane za slijedeći dan u Splitu. No, spletom dnevnih politika i cenzure od strane ravnatelja HNK Split premijera se nije održala planirano (o tom slučaju vidi dole tekst Maria Kovača). Foretić se autorski odrekao kasnije scenske izvedbe, inače izvedene svega dva puta, tako da je od ovog djela ostala jedino video snimka generalne probe. U sklopu programa, uz prisustvo autora, djelove ove snimke prikazujemo premijerno sa engleskim tillovima.
Nadograđujući na Brešanov scenarij Foretić u libretu za gradonačelnika sa malog otoka izmišlja inače nepostojeću funkciju predsjednika općine (pravlino bi bilo 'načelnik općine'). U trenu kada taj lokalni capo navodi sugrađane da sudjeluju laži, u izmišljenom narativu 'soc-nostalgičnog turizma' (termin je smislio Foretić) za neskrivenim isključivim motivom zarade ('pare, pare, pare, pare pare...'), u dijalogu se novonastala situacija uspoređuje sa religioznim turizmom Međugorja: 'Njima Marija, a nama Josip'.
Situacija sa izmišljenim narativima za stvaranje ili poticanje turističkih sadržaja podsjeća na one o čudovištu iz jezera Loch Ness ili priče da se Marko Polo rodio u Korčuli, koja je izmišljena u 20. stoljeću. Recentni slučaj prezentiranja scenografskih elemenata sa snimanja fantasy serije Game of Trones u Dubrovniku čini se kao pomak prema realnosti u kontestu potpuno izmišljenih priča koje mogu opstati samo uporno ponavljanim lažima.
„Prava“ opera, mjuzikl, opereta ili tragikomična opera?
Silvio Foretić
U samoj priči bitnih razlika između filma i moje opere nema. Autor sam, pa znam što znači poštovati nečiju misao. Premda su mi gospoda Brešan dala punu slobodu, koristio sam je posve dozirano: u formuliranju pojedinih rečenica, uklanjanju dijalekta i izbacivanju psovki... Reducirana je poneka uloga, izmijenjeno je poneko ime, radnja je raspoređena u 2 čina i 16 slika i, naravno, prilagođena zadanostima scenskog prostora koji ima veća ograničenja nego što je to slučaj na filmu; sve ostalo suštinski je nepromijenjeno.
Česta pitanja o tome je li i ovo “prava“ opera, ili je više musical, opereta i sl. možda i nisu presudna. Recimo da je ovo tragikomična opera. Jer ako netko izgubi razum i umišlja da je nešto što nije, to je u biti tragična situacija, kolikogod komičnoga mogla proizvesti. Glazbeno gledano, ona je opera, jer je cijela prokomponirana, s iznimkom govorne uloge pseudomaršala koji mora oponašati glas našeg nekadašnjeg Maršala, a to se ne može pjevajući. Najpreciznije: to je opera s elementima musicala.
Na pitanje je li mi ovo jedina opera, ili zašto nemam više opera mogu odgovoriti na dva načina. Ovo mi je prva “prava“ opera. Naime, moja Semi-mono opera iz 1979. za mene je prava opera, no ona je bitno kraća, a i strukturno je drukčija, samo je za klavir i orgulje i tu sam još osobno pjevao i tenorsku i baritonsku ulogu... Zatim imam nekoliko stvari koje su bliske operama kao Koncertantni komorni musical na Lessingove basne pod naslovom Fabularium animale, a čak i u instrumentalnim skladbama često imam malih teatarskih elemenata, što se nekad i zvalo instrumentalni teatar.
Gledano pak više sa strane, možda za skladanje opere nikad nije bilo dovoljno vremena. Naime, premda sam tako reći rođen u operi, jer mi je otac bio tenor u Splitu, ipak smo dospjeli u Sarajevo u vrijeme rata, potom u Osijek, pa u Zagreb, potom 40 godina u Njemačkoj, pa sad opet Zagreb. Djetinjstvo mi se odvijalo između opere i rata ili slikovito, između Bellinija i Mussolinija. S jedne strane su se pjevale arije, a s druge su se čule bombe... Možda je to trajno ostavilo traga u mom načinu stvaranja. Jer, kad bih odlučio od danas ništa novoga više ne komponirati, svejedno započetih skladbi koje čekaju na dovršenje imam za cijeli život.
izvor: HNK Split, http://arhiva2.hnk-split.hr/Opera/Arhiva/Marsal
Tko je ovdje lud?
Mario Kovač
Kada se glazbom ili bilo kojom drugom umjetnošću, pokušava reći nešto o politici, pogotovo o totalitarnim režimima i njihovim pogubnim posljedicama, nerijetko umjetnici sami sebe cenzuriraju na dva načina: bježe od konkretnog ka apstraktnom i izbjegavaju humor. Skladajući operu po motivima filma Maršal, Silvio Foretić uspješno je izbjegao obje zamke.
Mlađim generacijama gledatelja vjerojatno neće biti u potpunosti jasno kako je nekoć bio nedodirljiv kult ličnosti Maršala o kojem ova opera progovara. Prošlo je više od trideset godina od njegove smrti te više od dvadeset od raspada države koju je jedino njegova karizma mogla držati na okupu. Javne scene njegovog masovnog oplakivanja i sjećanje na njegov veličanstveni pogreb - kakav nikada nije imao, a vjerojatno i neće, niti jedan državnik iz ovog dijela svijeta - neizbrisive su iz kolektivnog sjećanja. Budući da je njegova dugogodišnja vladavina iza blještave vanjštine i naizgled uspješnog žongliranja i koketiranja sa hladnoratovskim zaraćenim snagama ipak koristila makijavelističke mehanizme koji su mnoge obitelji zavile u crno, ne čudimo se kad, i dan danas, susrećemo i njegove obožavatelje i njegove mrzitelje. Neki čudan oblik travestije kao da je obuzeo mnoge: nemali broj onih koji su nakon njegove smrti ridali i očekivali apokalipsu, danas prvi bacaju kamen na njegov spomen negirajući mu kvalitete koje je kao državnik neosporno posjedovao. S druge strane, mnogi i dalje “sa njegovog puta ne skreću” zatvarajući oči pred činjenicama da su godinama bili obmanuti parolama o bratstvu i jedinstvu iza kojih se u stvari skrivala tek bespoštedna borba za vlast i privilegije koje ona sa sobom nosi.
Opera Maršal ne bavi se njime i njegovim životom, ne bavi se politikom niti prošlošću, a ponajmanje od svega želi davati relevantne ocjene jednog prohujalog vremena. Opera Maršal gorko se smije naslijeđu koje je ON ostavio iza sebe: smije se ideološki zaluđenim pojedincima koji žive u “boljoj” prošlosti, smije se novopečenim bogatašima koji su snove jednog naroda o demokraciji i pravdi pretočili u svoje novčanike, smije se NAMA koji smo, klackajući se između komunizma i kapitalizma, odabrali najgore od oba sustava i pretvorili Lijepu Našu u tablu za popularnu društvenu igru Monopoly na kojoj pobjeđuju samo oni koji se “snađu” i koji nemaju obzire i skrupule.
Preostaje li nam onda išta drugo osim da ozbiljno pogledamo svoj odraz u ogledalu, uperimo prst sami u sebe i pitamo se iz sveg glasa: “Tko je ovdje lud?”
izvor: HNK Split, http://arhiva2.hnk-split.hr/Opera/Arhiva/Marsal
Dosje jednog slučaja, La commedia e finita! iliti Kronika jedne glupost
Mario Kovač
Tkogod je gledao Brešanov film, jasno mu je kako je dotična komedija duhovito poigravanje s likom i (ne)djelom pokojnog Maršala. Film je to, baš kao i Foretićeva opera, koji se podjednako ismijava sa svima onima koji su i tri desetljeća nakon njegove smrti slijepi pri zdravim očima te ne vide kako je samo upravni socijalizam iza sebe ostavio nagomilane dugove, neradničko-podanički mentalitet ovisan o birokratizmu i brojne obitelji zavijene u crno. S druge strane, meta podsmijeha su i novonastali bogataši, tajkuni koji su snove jednog naroda o slobodi i demokraciji pretočili na svoje bankovne račune zamagljujući nam pogled mahanjem zastave i zaglušivši nam uši lažnim rodoljubljem. Ta dva pola hrvatske političke scene sjajno su utjelovili Dinko Lupi, igrajući bivšeg Udbinog isljednika Marinka te Ar man do Puklavec kao prijetvorni tajkun (istovremeno i predsjednik općine, vlasnik nekretnina i najbogatiji čovjek na otoku – zvuči vam poznato?).
Uz vremenski cajtnot i probe uglavnom držane ili u premalenoj pokusnoj dvorani ili prehladnoj Lori, stigli smo i do 15. travnja, dana generalne probe koji je obilježilo čitanje haaške presude generalima. Generalna nevjerica i ogorčenost pretočila se djelomično i u naš ansambl. U toj atmosferi blage nacionalne paranoje, poneki glas je promrmljao kako možda i nije najbolji timing za sutrašnju premijeru, no pripreme su tekle po planu. Nakon generalne probe (koja je i snimana jer se prijenos svečane premijere sutradan trebao prikazivati u zagrebačkom kinu Tuškanac za publiku Bienallea) v.d. ravnatelj Duško Mucalo pred ansamblom je najavio da se praizvedba odgađa, najvjerojatnije za ponedjeljak 18. travnja, opravdavši odgodu anonimnim prijetnjama. Uzevši u obzir političku si tuaciju to nije bilo teško povjerovati. Iskre no, meni se učinilo zgodnim da dobijemo još dva dana za probe i tehničke korekcije, no producenti Bienallea su bili zgroženi nad mogućnošću odgode premijere jer im je to kvarilo programsku satnicu i koncept festivala. Sljedeće jutro postalo je jasno da izvedbe neće biti niti predviđenog dana, ali niti u obećani ponedjeljak ili utorak. Kako nije proglašen nikakav službeni dan žalosti (niti je tome bilo povoda) te kako nigdje drugdje u Hrvatskoj nije otkazan ni odgođen NITI JEDAN kulturni, društveni, politički ili javni događaj izuzev Maršala, postalo je jasno kako je ovdje riječ ipak o nečemu drugom, o svojevrsnoj samovolji koja opasno graniči sa cenzurom.
Nakon što se dan-dva kasnije oglasila i Policijska uprava splitsko-dalmatinska s priopćenjem kako nakon detaljne istrage telefonskih poziva i e-mailova nije pronađena NITI JEDNA prijetnja, “komedija” je mogla započeti.
Izvadak iz teksta, Dosje jednog slučaja, La commedia e finita! iliti Kronika jedne glupost, KAZALIŠTE 45I46, 2011., str 4-5, tekst dostupan na https://hrcak.srce.hr/186779
Silvio Foretić: Maršal
opera, 2011.
Koprodukcija HNK Split s 26. Muzičkim biennalom Zagreb
Dirigent: Ivo Lipanović
Redatelj: Mario Kovač
Scenograf: Miljenko Sekulić
Kostimografkinja: Hana Letica
Koreografija i scenski pokret: Snježana Abramović Milković
Zborovođa Domeniko Briški
Video: Vinko Pelicarić
Oblikovanje svjetla: Srđan Barbarić
Izvođači:
On Stefan Kokoškov
Marta, njegova kći, učiteljica Adela Golac Rilović
Ivan, policajac – istražitelj Branko Robinšak
Luka, predsjednik općine, direktor hotela, vlasnik kafića, kupac muzeja Armando Puklavec
Marinko, stari partizan koji vjeruje da je Maršal živ Dinko Lupi
Miško, rezervni policajac, Ivanov pomoćnik Sveto Matošić – Komnenović
Skulina, iz Službe nacionalne sigurnosti Marija Buzdovačić
Minić, iz Službe nacionalne sigurnosti Mate Akrap
Mare, Ivanova majka Terezija Kusanović
Bura, predvodnik veterana Zlatko Aurelio Kokeza
Jugo, jedan od veterana Vinko Maroević
Pogrebnik, koji je pao u grob Miroslav Ljubičić
Slikarica, koja je vidjela duha Žana Marendić – Bučević
Slikar, koji je vidio duha Marijo Krnić
Doktor, ravnatelj ustanove za umobolne Jadran Barišković
Lule, mjesni redikul Ivan Jakus
Anđa, jedna od veteranki Branka Papak
Roko, jedan od veterana Tonči Banov
Prvi mještanin Zdeslav Petrašić
Drugi mještanin Marko Lasić
Zbor ,Orkestar i Balet HNK Split
Dječji zbor Glazbene škole Josip Hatze
O autoru
Silvio Foretić (Split, 1940.). "Avangardist poslije avangarde" (Eva Sedak). Diplomirao kompoziciju 1965. u klasi Milka Kelemena na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Polazio 1965. Ljetni tečaj za Novu glazbu u Darmstadtu (Pierre Boulez), a 1966. – 74. usavršavao se na Hochschule für Musik u Kölnu, u kompoziciji (Bernd Alois Zimmermann) i u elektroničkoj glazbi (Herbert Eimert), te 1968. polazio i tečajeve kod Karlheinza Stockhausena. Potom živio u Kölnu, gdje je 1970. – 75. bio suradnik i asistent Mauricija Kagela, vanjski suradnik na Westdeutscher Rundfunk te glazbeni suradnik u Theater Der Keller. Od 1974. do 2006. predavao je na Folkwang Hochschule u Essenu i Duisburgu, gdje je 1982. utemeljio i do 1994. vodio Ensemble fin de siècle - fin de millénaire. Autor je opsežnoga opusa koji obuhvaća orkestralnu, komornu, vokalno-instrumentalnu, elektroničku i scensku glazbu te djela za glazbeno kazalište. Svrstavši se među vodeće pristaše novih pojava u suvremenoj hrvatskoj glazbi, u svom je stvaralaštvu ostao dosljedan. Primjenjuje najrazličitija glazbena sredstva i tehnike od tradicionalnih do suvremenih, koja prema potrebi u pojedinim skladbama kombinira. Stvaralac je kompleksne umjetničke fizionomije, svestrani izvođač (pjevač, pijanist, glumac, dirigent) vlastitih djela, ujedno tekstopisac. U veselju i u humoru kojim odiše njegova glazba, "kiseli se okus stvarnosti kojoj se angažirano ruga" što je "možda najbolja definicija Foretićevog ljudskog, umjetničkog i skladateljskog angažmana koji prožima cijeli njegov opus i kristalizira se oko njegove specifične stvaralačke poetike" (Nikša Gligo). Među značajnijim su mu djelima komorna poema Melusine (1966.), Liebestraum, kantata za tenor i komorni orkestar (1969.), Fabularium animale, koncertantni komorni musical za 5-6 pjevača i komorni orkestar (1972.), Valse macabre za tenor i salonski orkestar (1978.), Semi-mono-opera za tenor i vrpcu (1979.), opera Maršal (na vlastiti libreto prema scenariju za film Ive i Vinka Brešana, 2011.). Učestalo sudjeluje na Muzičkom biennalu Zagreb. Od 2013. umjetnički je voditelj Glazbene tribine u Opatiji. Član je Društva za Novu glazbu u Kölnu od njegova utemeljenja 1981. (MIC / Minstrel 2015.)